Vlada ignorisala preporuke Evropske Komisije

0

Iako je jedna od najveća kritika Strategije za borbu protiv korupcije i organizovanog od strane Evropske Komisije upućena dijelu tog dokumenta koji se odnosi na borbu protiv korupcije u organima krivičnog gonjenja i presuđivanja, Vlada je očigledno smatrala da je ove preporuke treba u potpunosti ignorisati, i praviti se kao da problem korupcije u policiji, tužilaštvu i sudstvu ne postoji. Evropska komisija je u svojim komentarima naglasila da „borba protiv korupcije u pravosuđu je veoma slaba i nerazvijena. Važno je bolje ocjeniti postojanje rizika od korupcije u sudovima i tužilaštvu i riješiti ih”.

Ipak, ne samo što Vlada, predvođena ministrima Ivanom Brajovićem i Gordanom Đurović nije cijenila da obavezujuće preporuke Evropske Komisije treba uvažiti, već je i u potpunoj tajnosti izradila Akcioni plan za sprovođenje Strategije, koji bi trebao da ponudi veoma konkretna rješenja za borbu protiv korupcije u ovim organima. Zbog ovakvog neodgovornog ponašanja Vlade, za očekivati je da policija, tužilaštvo i sudstvo i dalje nastave da budu glavni problem u borbi protiv korupcije a ne institucije koje bi morale da budu nosioci borbe protiv ovih pošasti, što bi se desilo da je Vlada usvojila MANS-ove komentare sa javne rasprave.

U našim komentarima, predlagali smo da je potrebno drastično izmijeniti ovaj dio Strategije, počevši i od njenog naslova. Smatrali smo da je neophodno promijeniti naslov ovog poglavlja u „sprečavanje korupcije“, jer se postojećim nazivom sekcije (prevencija korupcije u organima za sprovođenje zakona), pokušava, neistinito, implicirati da nema korupcije u organima krivičnog gonjenja i presuđenja. U zemlji u kojoj je korupcija sistemska pojava i samim tim je prisutna u svim institucijama sistema, apsurdno je tvrditi da je nema u policiji, sudstvu i tužilaštvu.

Štaviše sva ispitivanja javnog mnjenja, pa i ona koje su radile same institucije sistema, pokazuju da građani vjeruju da su upravo ove institucije među najkorumpiranijim u državi. Menđtim, evidentan je nedostatak volje da se krivičnov gone korumpirane sudije, tužioci i policajci, o čemu svjedoče dosadašnji rezultati institucija u ovoj oblasti koji su na nivou statističke greške.Ovaj dio Strategije ne sadrži ni elemntarnu analizu rizika i očigledno pokazuje nespremnost da se država zasita posveti borbi protiv korupcije u najosjetljivijim institucijama – onim koje su zadužene da krivično gone i sankcionišu tu pojavu.

Neophodno je navesti da je drastičnom širenju korupcije u policji pogodovala ne samo aktuelna „zavjera ćutanja“ o tom problemu, već i činjenica da su policijske strukture aktivno učestvovale u nezakonitim aktivnostima u periodu sankcija, posebno švercu cigareta. Imajući u vidu da istinska reforma policije još uvijek nije provedena, u tim

strukturama se i dalje nalaze pojedinci koji su imali blisku saradnju sa organizovanim kriminalnim grupama. Nema razloga da se povjeruje da je ta saradnja okončana kada je šverc cigareta smanjen. Upravo suprotno, činjenice da mnogi podaci o istragama prije dođu do kriminalaca, nego do tužilaštva i sudstva, potvrđuju sumnje da su kriminalne veze izmenu pojedinaca u policiji i organizovanih kriminalnih grupa nastavile da postoje.

Posebno je značajno analizirati rizike od korupcije u najosjetljivijim djelovima policije, kako odjeljenjima koja se bavi organizovanim i privrednim kriminalom, tako I menu službenicima koji sprovode mjere tajnog nadzora. Upravo te pozicije su posebno osjetljive na korupciju, imajući u vidu ogromne finansijske interese koje bi policijske istrage mogle da ugroze, i činjenicu da su inspektori koji se bave najtežim krivičnim djelima izuzetno malo plaćeni.Takođe, Strategija treba da se posebno osvrne na politizaciju policijskih struktura, ali i tužilaštva i sudstva, kao i uticaj izvršne vlasti na rad tih institucija, posebno u smislu zaustavljanja istraga protiv pojedinaca na vrhu izvršne vlasti.

Sa druge strane, Strategija treba da se osvrne i na autocenzuru među tužiocima i sudijama, koji i bez bilo kakvog direktnog pritiska donose politički podobne odluke. Neophodno je objasniti kako je moguće da ni jedan državni tužilac do sada nije procesuiran zbog korupcije, i na koji način će se ubuduće obezbijediti adekvatna kontrola i istraga zaposlenih u tužilaštvu. Štaviše, neophodno je propisati ciljeve koji će obezbijediti veću odgovornost rada tužilačke organizacije, jer je dosadašnja praksa pokazala da tužioci koji neosnovano odbace krivične prijave za koje se kasnije utvrdi da su bile itekako utemeljene, zbog svog nesavjesnog rada ne snose posljedice. Važno je da Strategija prepozna da su tužioci do sada rijetko pokretali istrage po službenoj dužnosti, na osnovu informacija iz medija, iako im je to bila zakonska obaveza, kao I da u najvećem broju slučajeva podnosicima krivičnih prijava ne daju osnovne informacije o razlozima iz kojih su te prijave odbačene. Takođe, treba analizirati I uzroke neažurnog rada tužilaštva zbog koga pojedina krivična djela zastarijevaju i/ili nikada ne budu procesuirana.

Zabilježeni su i slučajevi represije od strane tužilaštva protiv pojedinaca koji su ukazivali na krivična djela korupcije i organizovanog kriminala, gdje su po nalozima tužioca intelektualci i aktivisti civilnog društva i medija privođeni na takozvane “informativne razgovore”, dok tužilaštvo nije ništa učinilo da ispita njihove tvrdnje.

Strategija treba da sadrži i analizu načina na koji funkcioniše korupcija u sudstvu, ali I političke pritiske na sudije i finansijski uticaj izvršne vlasti, koji su akcentovani u izvještajima svih menunarodnih organizacija. Posebno se treba osvrnuti na nepotizam i klijentelizam u sudskoj vlasti, ali i selektivnu primjenu antikorupcijske politike, koja ostavlja prostor za zlopupotrebe u smislu eliminisanja poltiički nepodobnih kadrova.

Vuk Maraš, direktor Monitoring programa

Komentari su isključeni.