Korist od privatizacije nikšićke Željezare imala je samo Prva banka Crne Gore, zahvaljujući tajnim odlukama Vlade koje su bile direktno suprotne interesima građana i zaposlenih u Željezari.
MNSS BV je od MNSS-a naslijedio oko 20 miliona eura deponovanih kod Prve banke, u vidu činidbene garancije za ispunjavanje obaveza iz investicionog programa za 2007. i 2008. godinu. U skladu sa Ugovorom o privatizaciji, ta sredstva su trebala da pripadnu Vladi kako bi ih utrošila isključivo za finansiranje planiranih investicija u Željezaru koje vlasnik nije izvršio.
Međutim, ministar Branko Vujović je 6. jula 2009. godine potpisao Aneks ugovora o privatizaciji u kome se mijenjaju obaveze iz ugovora i precizira da ta sredstva, osim za investicije, Vlada može utrošiti i na drugi način, ukoliko usvoji poseban Plan korišćenja sredstava.
Istog dana kada je zaključen Aneks, Vujović je potpisao i Protokol o refinansiranju Željezare Nikšić sa kompanijom MNSS BV. Pošto MNSS BV nije ispoštovao rokove iz Protokola za obezbjeđenje dodatnih sredstava za investicije u Željezaru, ministar Vujović je 25. novembra 2009. godine zaključio novi Protokol kojim se dodatno pomijeraju rokovi za ispunjenje obaveza MNSS BV-a.
Iz teksta Protokola se zaključuje da Vlada jeste donijela poseban plan korišćenja sredstava kojim se predviđa da se novac predviđen za investicije u Željezaru iskoristi za vraćanje dugova prema Prvoj banci, a ono što preostane za namirivanje obaveza prema Elektroprivredi.
Tako je oko 18,5 miliona eura završilo u trezoru Prve banke, a Željezara je ostala bez prijeko potrebnih investicija koje su trebale da obezbijede unapređenje proizvodnje i opstanak te kompanije na tržištu.
U isto vrijeme Protokol predviđa da MNSS BV obezbijedi nove milionske kredite kako bi ulagao u Željezaru, čije vraćanje će garantovati Vlada Crne Gore.
U trenutku kada je Vlada odlučila da se novac za investicije preusmjeri za pokriće dugova prema Prvoj banci, Željezara je dugovala državi preko 16 miliona eura po osnovu neuplaćenih poreza i doprinosa na zarade i drugih poreskih obaveza. Štaviše, Željezara je imala i višemilionska dugovanja prema EPCG, koja je tada bila u većinskom vlasništvu države. Stoga se postavlja pitanje zašto je prioritet dat isplati potraživanja prema Prvoj banci, a ne investicijama u Željezaru, pa ni namirivanju obaveza prema budžetu i državnim kompanijama.
Naravno, posebno je pitanje ko je i zašto omogućio MNSS BV-u da u dužem vremenskom periodu ne izmiruje zakonom propisane obaveze prema državi.
Odluka o preusmjeravanju investicionih sredstava u pokriće dugova Prve Banke je do skoro skrivana od javnosti, kao i ostala dokumentacija o privatizaciji Željezare. Očigledno su u Vladi ipak bili svjesni da odluke o Željezari nisu donošene u interesu javnosti, pa su jasniji motivi ministra Vujović da uporno krije dokumentaciju o privatizaciji i brutalno krši zakon o slobodnom pristupu informacijama, uprkos presudama Upravnog suda.
Štaviše, u Protokolu se garantuje da Vlada „neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge strane i druga strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata, prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih ili navodnih) druge strane“. Time je Vlada omogućila MNSS BV-u da bude iznad zakona, suprotno interesima države i radnika Željezare.
Imajući u vidu očigledno specifičan tretman Prve banke od strane Vlade Crne Gore i nesporan konflikt interesa predsjednika Vlade čiji brat je većinski vlasnik Prve banke, ni malo iznenađuje činjenica da u Skupštini ne postoji većinska volja da se o privatizaciji Željezare razgovara na osnovu činjenica. Plašimo se da se rasprava o Željezari u skupštinskoj Komisiji za kontrolu procesa privatizacije ne pretvori u političko prepucavanje koje ne bi vodila rješavanju problema već njihovom zataškavanju, i sumnjamo da je upravo to razlog što predstavnicima MANS-a nije omogućeno da učestvuje u radu Komisije.
Vanja Ćalović
izvršni direktor
