Poreska politika Vlade Crne Gore u posljednjoj deceniji se dominatno kreirala kako bi olakšala poslovanje i ubiranje ekstra profita domaćim i svjetskim tajkunima, a najmanje je bila usmjerena na kreiranje benefita za njene građane i ukupni razvoj crnogorske ekonomije, što je za posljedicu ima hronični deficit budžeta koji se ponovo pokušava rješavati na račun građana.
Kao što je MANS ranije objavio, Vlada Crne Gore je propustila da od takozavnih strateških investitora naplati stotine miliona eura poreza, pod izgovorom da time podstiče preduzetništvo i privlači strane investicije. Sve je to rađeno pod izgovorom da će strane kompanje doći u Crnu Goru, donijeti svjež kapital, kreirati nova radna mjesta, podstaći konkurenciju i sniziti cijene roba i usluga, te pokrenuti ekonomiju cijele zemlje.
Snižavanje poreske stope na dobit sa 15 na devet odsto u 2005. godini je pravdano upravo gore pomentim razlozima, a poklapa se dolaskom navodnih „strateških“ investitora u Kombinat aluminijuma Podgorica, Telekom Crne Gore i najavom ulaska kanadskog milijardera Pitera Manka u poslove u Tivtu.
S obzirom da su pregovori o privatizaciji KAP-a i Telekoma dobrim dijelom vođeni u 2004. godini, a tada su počeli i razgovori o dolasku Pitera Manka, osnovana je sumnja da je ovo drastično smanjenje poreza na dobit učinjeno isključivo radi koristi novih investitora, a na štetu javnog interesa.
Ispravnost takve odluke, dovoljno je cijeniti na primjeru KAP-a, gdje je “strateški investitor” u saradnji sa Vladom Crne Gore, ne samo uništio fabriku, već potpuno ugrozio finansijski sistem zemlje do mjere da KAP-u više nisu dovoljne ni subvencije, ni krediti, već ga je potrebno direktno priključiti na državni budžet, kao što se to sada pokušava kroz povećanje PDV, koji je zapravo “porez za KAP”.
Vlada je uoči dolaska još jednog navodnog strateškog partnera, odnosno ulaska italijanske A2A u Elektroprivredu Crne Gore 2009. godine, mijenjala poreski zakon, kada je osnovicu za porez na proizvodnju energije iz obnovljivih izvora i energetsku efikasnost umanjila za čitavih 50 odsto kako bi vjerovatno podstakla investicije. Od investicija nema ništa, ali se zato novac drži u Prvoj Banci premijerovog brata. Ovo se ne odnosi sam ona A2A, već i na čitav niz kompanija bliskih premijeru i Vladi koje tek ulaze u posao sa proizvodnjom i distribucijom struje, kao što su Bemax, Zetagradnja, Čelebić, Kroling i ostale.
Osim poreza na dobit, Vlada je prethodnih godina stimulisala bogaćenje onih koji su mešetarili na berzi i to upravo u periodu kada su se godišnji prometi mjerili stotinama miliona eura. Vlada je naime, 2005. godine izmjenama zakona godine ukinula porez na dividende i to kada su neki od najkrupnijih igrača bliskih premijeru Đukanoviću poput Duška Kneževića i Veselina Barovića akumulirali svoje bogatstvo. Porez je ponovo uveden 2009. godine kada je značajno opao promet na berzi.
Sve navedeno ukazuje na činjenicu da povećanje PDV nije jedino rješenje za punjenje budžeta, te da je prije donošenja te odluke treba razmotriti i druge opcije i ne dozvoliti da kompletan teret loših odluka Vlade Crne Gore opet padne samo i isključivo na građane Crne Gore.
MANS
