Pozivamo Vladu Crne Gore da po hitnom postupku donese novu uredbu o naknadi troškova za slobodan pristup informacijama, čiji će cjenovnik biti u skladu sa zakonom i koji će biti prihvatljiv džepu prosječnog građanina Crne Gore.
Vladina Uredba o naknadi troškova postupka za pristup informacijama u posjedu državnih organa nema pravno uporište u domaćem i međunarodnom zakonodavstvu, upravo zbog neosnovano visokih cijana pružanja usluga kopiranja i dostavljanja traženih podataka.
Shodno Zakonu o slobodnom pristupu informacijama podnosilac zahtjeva snosi troškove postupka za pristup informacijama koje se odnose na stvarne troškove organa vlasti radi kopiranja, skeniranja i dostavljanja tražene informacije. Drugim riječima, državni organi su u obavezi naplatiti minimalne i realne troškove postupka koji su uzrokovani potrošnjom kancelarijskog materijala, dok višegodišnja praksa govori nešto sasvim suprotno.
Poslednji primjer bahatosti i enormno visokih troškova postupka za pristup informacijama imamo na slučaju odluke Privrednog suda u Podgorici, koji je troškove kopiranja osnovnih informacija o poslovanju Kombinata aluminijuma Podgorica odredio u iznosu od 500,00 EUR. Ovakav postupak suštinski pristup informaciji ograničava, jer prosječan građanin Crne Gore sa prosječnim primanjem koji je manji od iznosa koji je obračunao Privredni sud za pristup informacijama o KAP-u, ne može izdvojiti toliki novac, pored toga što svakog mjeseca plaća državnu pomoć ovoj kompaniji.
Značaj pristupa informacijama mora biti afirmisan i kroz niže cijene troškova postupka u odnosu na one koje je Vlada propisala, a taj značaj su prepoznale sve zemlje u regionu.
Tako npr. u Srbiji fotokopija jedne stranice dokumenta je za tri puta jeftinija nego što je to slučaj u Crnoj Gori. U Hrvatskoj, koja je članica Evropske unije i čija je prosječna zarada na nivou mjeseca znatno veća u odnosu na prosječnu zaradu u Crnoj Gori, fotokopiju jedne stranice takođe naplaćuje tri puta jeftinije nego što to rade institucije u našoj državi. Zakonsko rješenje Bosne i Hercegovine čak predviđa da se prvih deset strana umnožavanja materijala standardnog formata uopšte i ne naplaćuje.
Sporna uredba ne predstavlja ništa drugo do Vladin model kako dodatno napuniti državni budžet od novca građana Crne Gore i kako istovremeno stvoriti prepreku pristupu informacijama o njenom radu, tim prije jer se troškovi kopiranja dokumentacije u državnim organima naplaćuju duplo više nego što to rade privatne fotokopirnice čiji je to osnovni izvor prihoda i troduplo više nego što je to praksa u zemljama u regionu.
Uporedna praksa zemalja regiona je najbolji pokazatelj da se politika naplate troškova postupka za pristup inforamcijama u Crnoj Gori pod hitno mora mijenjati, te da se negativna crnogorska praksa mora uskladiti sa brojnim međunarodnim konvencijama koje regulišu oblast slobodnog pristupa inforamcijama, ali i sa samim zakonom koji predviđa naplatu isključivo stvarnih troškova, a ne sticanje profita.
Janković Vuk
koordinator pravnog programa
