Nakon više od šest godina od usvajanja Zakona o slobodnom pristupu informacijama u Crnoj Gori, odnos državne administracije prema njegovoj punoj implementaciji i dalje nije ujednačen i standardizovan. Mnoge institucije kako na nacionalnom, a tako i lokalnom nivou i pored postojanja kapaciteta nevoljno omogućavaju potpuni uvid u svoj rad, dok s druge strane postoje institucije koje pokazuju visok nivo otvorenosti prema javnosti.
U sklopu projekta “Imaš pravo da znaš”, MANS mjeri kapacitete nacionalnih i lokalnih institucija za primjenu ovog zakona, kroz podnošenje zahtjeva za pristup informacijama. Projekat ima za cilj da objektivno ocijeni kako mogućnosti, a tako samu volju institucija za primjenu zakona, odnosno pružanja osnovnih informacija koje se tiču njihovih nadležnosti, trošenja budžetskih sredstava, ljudskih i administrativnih kapaciteta, te mnogih drugih aspekata njihovog rada. Realna ocjena kapaciteta institucija, dobijena ovim projektom, trebala bi da ukaže na propuste institucija u primjeni zakona i podstakne njihovo otklanjanje. Takođe, cilj projeka je da ukaže i na institucije sa dobrom praksom, koje mogu poslužiti kao pozitivan primjer ostalima.
Ovo je prvi u nizu izvještaja o kapacitetima institucija za primjenu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, koji pokriva period u kojem je praćen rad 10 nacionalnih i 23 lokalne institucije iz četiri crnogorske opštine. Tim institucijama upućeno je 50 zahtjeva za informacijama, koji u zavisnosti od prirode tražene informacije variraju od lakših do težih. Mjerena su sva postupanja institucija u odnosu na primljene zahtjeve, vrijeme koje im je bilo potrebno da dostave odgovor, te da li je pristup informaciji omogućen u prvostepenom postupku ili su institucije dostavile odgovor tek nakon upućene žalbe ili tužbe Upravnom sudu. U zavisnosti od prirode odgovora, trajanja postupka, te ostalih faktora bliže opisanih u izvještaju, izvršeno je rangiranje institucija sa najviše i najmanje kapaciteta u pogledu primjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
Prvi dio izvještaja opisuje metodologiju koja je korišćena kako bi se izmjerio kapacitet institucija. U njemu se govori o nacionalnim i lokalnim institucijama koje su izabrane za posmatranje, upućenim zahtjevima i načinu na koji su institucije bodovane.
U drugom dijelu pažnja je posvećena institucijama sa najviše i najmanje kapaciteta, koje su tako ocijenjenje u skladu sa opisanom metodologijom.
Treći dio izvještaja govori o pojedinačnim odgovorima institucija, kao i varijacijama koje su pokazale različite institucije u postupanjima prema istim zahtjevima za pristup informacijama.
Na kraju, sumirani su zaključci i date preporuke za unapređenje postupanja institucija u pogledu implementacije zakona.
Izvještaj možete preuzeti OVDJE
