Presuda Apelacionog suda Crne Gore kojom su Duško Šarić i Jovica Lončar oslobođeni optužbe za pranje 19,3 miliona eura još je jedna kompromitacija crnogorskog pravosuđa i pokazatelj da crnogorsko pravosuđe nema kapaciteta za obračun sa korupcijom i organizovanim kriminalom. Tako je nakon tri osuđujuće presude i ovaj slučaj završen oslobađajućom presudom, a troškove nezakonitog i nestručnog rada crnogorskog pravosuđa moraće još jednom da plate građani Crne Gore.
Sa druge strane, sudije i tužioci koji su pravili očigledne propuste u ovom slučaju nastaviće i dalje da rade na isti način i vjerovatno ni u ovom slučaju niko od njih neće biti pozvan na bilo kakvu odgovornost.
Podsjećamo da su Šarić i Lončar pored pranja novca, na početku postupka bili optuženi i za stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge. Zbog grubih propusta tužilaštva i suda, optužbe su redom padale i na kraju imamo epilog po kome su Šarić i Lončar oslobođeni svih optužbi.
Nakon prošlogodišnje oslobađajuće presude Safetu Kaliću zbog istog krivičnog djela, ovaj slučaj ponovo aktuelizuje dilemu da li je nedostatak znanja razlog što izostaju osuđujuće presude za organizovani kriminal ili je crnogorsko pravosuđe pod kontrolom organizovanog kriminala, pa greške u ovakvim predmetima pravi namjerno.
Ipak, nesporno je da ovaj slučaj dodatno pokazuje neophodnost uspostavljanja sistema odgovornosti u tužilaštvu i sudstvu. Zbog niza očiglednih propusta u ovom, kao i u drugim slučajevima, niko od tužilaca ili sudija nikada nije pozvan čak ni na disciplinsku odgovornost. Neprihvatljiva je dosadašnja praksa po kojoj su svi propusti u crnogorskom pravosuđu, bilo da su slučajni ili namjerni, ostajali bez ikakve reakcije i bez pokušaja utvrđivanja odgovornosti bilo koje vrste. Pored štete koju će u krajnjem još jednom izmirivati svi građani Crne Gore, bitno je istaći da ovakve oslobađujuće presude optuženima daju garanciju da im se više nikada ne može suditi za ova krivična djela.
Izostanak pokretanja odgovarajućih postupaka radi utvrđivanja odgovornosti tužilaca i sudija i u ovom slučaju, dodatno bi ojačao sumnje da neznanje ipak nije razlog zbog nedostatka rezultata u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije. Posebno bi bilo važno utvrditi odgovornost na strani državnih tužilaca koji do sada nemaju ni jedan slučaj korupcije na visokom nivou ili slučaj organizovanog kriminala koju su uspjeli uspješno da procesuiraju, da dokažu u postupku pred sudom i da obezbijede osuđujuću presudu i oduzimanje imovine stečene kriminalom.
U protivnom, u praksi i dalje neće biti pravnosnažnih osuđujućih presuda za organizovani kriminal, a rijetki krivični postupci koji se pokreću za ta krivična djela završavaće se i ubuduće oslobađajućim presudama i naknadama štete koju će optuženim licima plaćati građani.
Veselin Radulović
advokat NVO MANS
