Zakon o slobodnom pristupu informacijama trebalo bi da bude snažna alatka u borbi protiv korupcije, pa i određenih vrsta kriminala. U društvima poput crnogorskog, koje je opterećeno partitokratijom, nepotizmom i korupcijom, transparentan rad javnopravnih organa je više nužnost nego cilj.
Saznanje da informacije u posjedu organa vlasti mogu lako biti dostupne javnosti, doprinosi ne samo transparentnijem, već i kvalitetnijem radu onih koje građani plaćaju da u njihovo ime, za njihov račun, ali i o njihovom trošku odgovornije obavljaju povjerene poslove. U posljednje dvije decenije od kada Crna Gora ima u svom pravnom okviru sistemski uređeno pravo javnosti da zna, društvo je prolazilo kroz različite faze demokratske kontrole vlasti.
Kao što je i očekivano prvu fazu je karakterisalo nesnalaženje, nerazumijevanje, strah od javnosti, naslijeđena praksa da sve što organi vlasti rade mora biti obavijeno velom tajnosti. Posebno je bio nedostatak prvog zakona iz 2005. godine, to što je u drugom stepenu odlučivao direktno nadređeni prvostepenom organu. Novi zakon donijet sedam godina kasnije bio je veliki iskorak u ovoj oblasti, o čemu svjedoči broj usvojenih žalbi i što je najvažnije razbijanje naglašeno prisutnog osjećaja da javnost može znati samo ono što organi vlasti odluče da joj dostave o njihovom radu.
Ipak, izmjenama i dopunama Zakona iz 2017. godine napravljen je veliki korak unazad, posebno ukidanjem obaveze drugostepenom organu da odluči meritorno po žalbi. Prostor za zloupotrebu je otvoren unošenjem u Zakon poslovne i poreske tajne, što su prvostepeni organi masovno koristili, a drugostepeni organ, pa ni Upravni sud nisu imali mehanizme da ih u tome spriječe.
Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama, na koji se neopravdano dugo čeka, predstavlja značajan korak naprijed, ali ne i dovoljan, a kamoli poželjan. Tekst predloga zakona dominantno je rađen po uzoru na Zakon Hrvatske, što samo po sebi nije loše, ali postoje i bolja iskustva iz regiona čija su rješenja primjenjivija u slučaju Crne Gore, prije svega zakoni Slovenije i Srbije.
Kompletnu analizu autora Radenka Lacmanovića možete preuzeti na ovom linku.
