I pored zahtjeva i obećanja, Crna Gora još nema zakon o zaplijeni imovine stečene kriminalom. Propale su i inicijative o donošenju propisa kojima bi se ispitivalo porijeklo novca domaćih i stranih investitora ili oporezovao ekstra profit stečen legalnim i nelegalnim poslovima iz vremena raznih tranzita i svojinske tranzicije.
Ovi su prijedlozi, po pravilu, odbijani uz obrazloženje da bi njihovo donošenje “uznemirilo investitore” i nanijelo veliku štetu crnogorskoj ekonomiji. Da li je taj strah utemeljen?
NARKOTICI: Samo nekoliko mjeseci unazad, braća Darko i Duško Šarić predstavljali su primjer ovdašnjih “tranzicionih junaka”. Maltene ni iz čega, za nekoliko godina, stvorili su bogatstvo o kome su svjedočile brojne nekretnine u rodnim Pljevljima, Bokokotorskom zalivu, Budvi, širom Srbije.
Pitati odakle, bilo je neumijesno. Taman toliko koliko i podsjećati da se crnogorska javnost sa njihovim imenima po prvi put srela 2007. godine kada je objelodanjen sadržaj “Plave knjige organizovanog kriminala” koju je izradila ANB. Tamo se braća Šarić pominju na listi “bezbjednosno interesantnih osoba, porijeklom sa ovog prostora koje su pobjegle u Zapadnu Evropu da bi izbjegli zatvor ili likvidaciju.
Umjesto toga, novinske strane punile su priče o ekskluzivnim lokalima, splavovima, hotelima, planovima o gradnji cementare sa stranim partnerima ili šampionskim ambicijama fudbalskog kluba koji su izdašno finansirali. Sve do pred kraj januara ove godine, kada je stigla vijest da je nacionalni biro Interpola u Beogradu raspisao crvenu poternicu za Darkom Šarićem i Goranom Sokovićem zbog sumnje da su organizovali šverc više od dvije tone kokaina iz Latinske Amerike u Evropu, zaplenjenog u akciji “Balkanski ratnik>.
Tako se još jednom ponovila priča o isprepletenosti vlasti, legalnog i nelegalnog u crnogorskom poslovnom svijetu. I trgovini narkoticima kao onome što spaja i razdvaja legelne i ilegalne biznise.
Što su braća Šarić u Pljevljima, to je Safet Kalić u Rožaju. Sirotinjska majka, kažu oni što su im zahvalni na milosrđu ili radnom mjestu. Jedan od najvećih veleprodavaca heroina na Balkanu tvrde drugi, vjerujući policijskim saopštenjima, makar ona dolazila iz inostranstva. Kalić je, tek, na dobrom putu da dobije sudski ovjerenu potvrdu koja kaže da su saopštenja srpske policije i podaci iz crnogorske Plave knjige, najobičnija kleveta. Zvanično, Kalić je sa državom poslovao samo kada je od nje kupio hotel Turjak. Nezvanično, mediji su ga dovodili u vezu i sa famoznim benzinskim pumpama na Kuli čiji vlasnici nikada nijesu otkriveni.
Monitor je već, nepravosnažno, osuđen zbog prenošenja tih informacija. Suđenje dnevnom listu Vijesti je u toku.
A svijet je mali. U Podgorici je upravo počeo process grupi koja je, prema optužnici, pripremala ubistvo Veselina Bujića barskog biznismena sa policijskim dosijeom. Uhapšeni su u iznajmljenom stanu čiji je vlasnik Safet Kalić. Među njima – i Jovica Zindović, bivši zet braće Šarić.
Među rijetkim crnogorskim bizismenima čija je karijera, makar privremeno, prekinuta zbog umiješanosti u šverc narkotika su Leon Drešaj i braća Vjekoslav i Jugoslav Lambulić. Prvi je vlasnik podgoričke diskoteke Manija u kojoj se često – uz “opasne momke” i “kontroverzne biznismene” – provodio i politički krem predvođen premijerom Milom Đukanovićem. Zbog šverca heroina osuđen je na šest godina zatvora. Braća Lambulić, vlasnici Fil ruža, ekskluzivnog lokala u kome su vrijeme kratili i mnogobrojni crnogorski ministri su, prema optužnici crnogorskog tužilaštva, prali novac zarađen švercom narkotika. Kada je ta optužnica pala oni su osuđeni za neovlašćeno organizovanje igara na sreću. Kao kuriozitet će ostati zapamćeno da se na popisu njihove imovine, između ostalog, našao i stan koji je prodao Ratko Vukotić – bivši predsjednik Vrhovnog suda.
DUVAN: A međunarodne sankcije uvedene tadašnjoj SRJ su u Crnu Goru donijele nove poslovne partnere iz Italije. O dugogodišnjoj saradnji sa čuvenim svjetskim brendovima, mafijaškim organizacijama Camorra i Sveta ujedinjena kruna – napisane su hiljade i hiljade stranica i članaka. Kao i o njihovim <ovlašćenim zastupnicima> u Crnoj Gori – Franku da la Toreu, Paolu Savinu, Geraru Coumu… Zato, za ovu priliku samo jedno kratko podsjećanje na to vrijeme.
“Znam da nije danas popularno ili razumno reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji, po meni najzaslužniji, što je šverc cigareta dobio podršku i zaštitu Crne Gore”, piše Momir Bulatović u svojoj knjizi Pravila ćutanja: “Odlučili smo da državni budžet punimo na račun sredstava koja pripadaju budžetima onih država koje su donijele odluku da nam uvedu sankcije. U donošenju te državne i političke odluke ne samo da sam učestvovao, već sam na nju presudno uticao”.
Valjda je to bio motiv Bulatoviću da, pred sami kraj predsjedničkog mandata, pomiluje svog kuma Miodraga Daku Davidovića, osumnjičenog za šverc cigareta i utaju poreza vrijednog 10 miliona maraka. Bivši policajac i ministar u vladi tzv. SAO Hercegovina danas je jedan od najimućnijih i najuticajnijih Nikšićana. Ne računajući one sa političkom funkciom. Nekadašanji zakupac Željezare u Nikšiću nedavno je ponovo pozivan u pomoć, ne bi li obezbjedio egzistenciju radnicima kompanije koja tone sve dublje. Iz privatizacije u privatizaciju.
Zvanično, tačku na “aferu Davidović” stavio je premijer Đukanović 2004. godine u intervjuu agenciji Beta. Citat prenosimo sa sajta Biroa za odnose sa javnošću Vlade Crne Gore: Kometarišući primjer nikšićkog biznismena Miodraga Davidovića -Dake, koji je svojevremeno bio optužen za milionsku utaju poreza i oslobođen od odgovornosti, a koji je nedavno založio svoju imovinu spađavajući “Željezaru”, Đukanović je kazao da “je taj slučaj regularno okončan po pravilima pravnog sistema Crne Gore . Naša javnost je kritikovala tadašnjeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića , zbog akta pomilovanja ali treba reći da je on na to imao ustavno pravo i posebno da zbog toga danas ne treba dovoditi u pitanje kredibilitet Davidovića kao poslovnog partnera.”.
A Bulatovićevo priznanje o organizaciji prekojadranskog švercerskog lanca ostalo je bez odjeka. Slavu su, a neki poput Ratka Kneževića tvrde i dobar dio novca, prigrabili drugi. U Italiji je, sredinom mjeseca, ponovo odložen početak sudskog procese u kome će se odlučivati da li će biti suđeno osumnjičenima za šverc duvana između Crne Gore i Italije. Na tom popisu se, uz sadašnje i nekadašnje vladine funkcionere (Dušanka Jeknić i Miroslav Ivanišević), nalaze i trojica bogatih i uticajnih crnogorskih biznismena: Branislav Mićunović, Veselin Barović i Branko Vujošević. A tu su i “srpske kolege” Andrija Drašković i Stanko Subotić Cane.
O razmjerama stečene moći svjedoči primjer Veselina Barovića. On je lično ili preko brojnih firmi i privatizacionog Euro fonda, koje je kontrolisao kao većinski vlasnik ili suvlasnik, stekao vlasništvo nad državnim kompanijama: HTP Fjord, HTP Mimoza, ulcinjska Solana Bajo Sekulić, Bjelasica Rada, Hotel Grand na Cetinju, Izbor iz Bara. A tu su i nebrojeni placevi, nekretnine, akcije, od države dobijena licenca operatera kablovske televizije.
Slikovit je i primjer Stanka Subotića, uz Olega Deripasku, omiljenog inostranog poslovnog partnera crnogorske vlade u državnim i privatnim poslovima. Počelo je tranzitom duvana i sa 100 dolara koje je Subotić, prema sopstvenom priznanju, jednom prilikom pozajmio premijeru (što je ovaj kasnije, ponovo tvrdi Subotić, uredno vratio). Vlada je potom, skupa sa Subotićem, novcem od “tranzita duvana” kupila svoj prvi avion (u vrijeme premijerskog mandata Filipa Vijanovića). Subotić je, nakon toga, u Budvi zauzeo mjesto Nenada Đorđevića (jednog od osnivača i finansijera JUL-a Mirjane Marković) kupivši od njega Admiral, prvi crnogorski hotel sa pet zvjezdica i veći dio ostrva Sveti Nikola. Maštalo se tu o spajanju ovog ostrva sa kopnom, slavila međunarodna turistička nagrada koji je dobio Subotićev hotel na Svetom Stefanu Vila Montenegro, poništavali se državni tenderi kako podgorički Duvankomerc i njegovu distributivnu mrežu ne bi kupio hrvatski biznismen Ivica Todorić, nego Stanko Subotić (koji je naknadno odustao od te kupovine pa je u firmi nedavno uveden stečaj). Onda je došla kriza. Prvo pravna – iz Beograda gdje se Subotić našao na potjernici zbog učešća u švercu cigaretama kojim je uz, “neprijateljske”, oštećen i budžet Rebublike Srbije. A potom i finansijska.
Đukanovićeva Prva banka je, gotovo godinu dana, pokušavala da proda Subotićev dio ostrva Sveti Nikola i tako namiri dospjela potraživanja. Subotić je, objavio je nedavno Dan, ipak povratio pravo da raspolaže svojom imovinom nakon što je na račun banke uplatio 15 miliona eura. Sada rizikuje da mu i ta imovina bude zamrznuta, kao nezakonito stečena, po osnovu potraživanja vlasti iz Beograda. Vila Montenegro već je imala status “privremeno oduzete” da bi crnogorsko Ministarstvo finansija poništilo rješenje Uprave za nekretnine. Čeka se nova odluka.
Priča o duvandžijama bila bi nepotpuna bez Miroslava Miškovića – vlasnika konzorcijuma Delta – koga srpske vlasti sumnjiče za učešće u švercu cigarete u grupi koji je okupio Marko Milošević. Mišković danas u Crnoj Gori stiče kroz lanac marketa Maksi, tržni centra Delta, suvlasnički udio u M-telu (operater fiksne i mobilne telefonije) dok se priprema da u Bokokotorskom zalivu gradi turistički komples.
PRANJE PARA I OSTALE SITNICE: U međuvremenu, kolaju priče o novim biznisima. Umrežavaju se novi i stari igrači. Ratko Knežević je obznanio, a Nebojša Medojević medijima potvrdio da je Kneževiću dostavio informacije o tome da je Stanko Subotić prao novac za braću Šarić. Subotićeve finansijske nevolje povezivane su, istina bez valjanih dokaza, i sa Taksinom Šinavatrom, bivšim tajlandskim premijerom za kojim je u toj zemlji raspisana potjernica zbog korupcije i prelivanja novca iz državnih u porodičnu kasu. Uglavnom, dok ga potražuje Interpol, Šinavatra putuje sa crnogorskim pasošem, koji mu je – ne zna se kako i zašto – izdat po posebnoj proceduri, kao osobi koja je posabno zadužila Crnu Goru. Čime – znaju samo ljudi iz vrha vlasti.
Prošla godina je, uz ostalo, potvrdila specifične poslovne veze Crne Gore i Italije. Susreta Mila Đukanovića i Silvija Berluskonija ostaće upamćen kao rijedak primjer da se na istom mjestu, u isto vrijeme, nađu dva premijera koji su zaštitu od sudskih procesa u istoj zemlji (Italiji) dobili samo zahvaljujući imunitetu. Premijeri su, špekulisali su njihovi oponenti, tada dogovorili aranžman po kome će upravljanje crnogorskom Elektroprivredom preuzeti italijanska A2A. Čudi li koga – i tom kompanijom upravljaju ljudi koji su bili ili još uvijek jesu pod istragom italijanskog pravosuđa.
Na to se može gledati i kao na nastavak politike izbora strateških partnera za upravljanje i privatizaciju najvećih crnogorskih kompanija. Zahvaljujući Kombinatu aluminijuma upoznali smo Marka Riča (Glenkor), aktera <najveće utaje poreza u istoriji SAD> i Olega Deripasku – čovjeka koga su zbog poslovnih prevara tužili nekadašnji partneri, a u Španiji je upravo aktuelna istraga u kojoj s Deripaska dovodi u vezu sa pranjem novca za rusku mafiju od 2001. do 2004. godine.
U aktuelnoj privatizaciji dijela Luke Bar kao jedan od najozbiljnijih kandidata slovi srpski privatno-državni konzorcijum koji formalno predvodi Kole Kostić, <srpski kralj šećera> i glavni akter međunarodne <šećerne efere> koja je prije osam godina tresla Srbiju i Crnu Goru.
Kostić je, prethodno, odustao od kupovine Instituta Simo Milošević u Igalu u kojoj mu je partner trebao biti Filip Zepter.
Globalna ekonomska kriza je, makar privremeno, odložila ulazak na velika vrata još jednog međunarodnog investitora od pedigrea. Američka TV mreža ABC Njuz emitovala je prošle godina video snimak na kome član vladarske porodice Ujedinjenih Arapskih Emirata, šeik Isa bin Zajed al-Nahijan, muči čovjeka šibajući ga električnim šipkama i drvenim daskama u koje su zakucani ekseri.
A Nahijani su, dugo, slovili kao glavni kandidati za dugoročni zakup Ulcinjske Velike plaže i kupovinu paketa akcija Prve banke. A nedostatak novca mogao bi omesti još jedan već ugovoren posao, gradnju autoputa Bar Boljare. Problem je u novcu koji treba da obezbijedi koncesionar.
Splitski Konstruktor i njen prvi čovjek Željko Žderić , nekoliko mjeseci unazad, u fokusu su hrvatske javnosti zbog medijskih i policijskih optužbi za falsifikovanje poslovne dokumentacije, izdavanje čekova bez pokrića, potpisivanje fiktivnih ugovora sa vladom bivšeg hrvatskog premijera Iva Sanadera.
Ipak, i bez šeika, <konstruktora> i drugih, nepomenutih, kojima se kao jedini grijeh može spočitati divlja gradnja ekskluzivnih hotela, nejasno porijeklo kapitala ili utaja poreza, može se zaključiti da bi ovdašnja ekonomija imala velike probleme kada bi, iz bilo kog razloga, privredne ektivnosti u Crnoj Gori zaustavili svi oni koji su osumnjičeni, optuženi ili osuđeni zbog kriminalnih aktivnosti. Činjenice pokazuju da <lica sa potjernica> imaju ogroman ekonomski uticaj. Sa druge strane, kada bi država, makar privremeno, oduzela svu sumnjivo stečenu imovinu u vlasništvu lica sa interpolovih potjernica, bila bi to nacionalizacija nalik onoj sprovedenoj u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Samo jedno nije sporno – takvom stanju kumovala je vlast.
