Šta nakon privatizacije: Odbrana i posljednji dani

Umjesto strateškog investitora i moderne fabrike Crna Gora je dobila nove, veće probleme. Od kraja prošle godine KAP-ova kola su se sunovratila nizbrdo. Uprava je prestala da plaća račune za struju, mazut, željeznički prevoz, skladištenje i pretovar u Luci Bar… Na računima Kombinata više nema novca ni za plate

Novi vlasnici preuzeli su KAP 1. decembra 2005. godine, nakon skoro godinu dana pregovora sa predstavnicima Tenderske komisije. Direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja Branko Vujović saopštio je da je dat nalog da se na račune državnih fondova prenese 58,5 miliona eura. Od toga je 48,5 miliona cijena do­govorena za akcije KAP-a, šest miliona za dionice Rudnika, dok su četiri miliona bili početna koncesiona naknada za boksit. Vlada je, dodatno, od Olega Deripaske dobila ,,poklon” od 20 miliona eura kao pomoć za zbrinjavanje KAP-ovih invalida rada i otplatu ,,predsankcionih dugova” prema Londonskom klubu (iako su, prema tvrdnjama crnogorskih vlasti ti dugovi već dva puta ,,skinuti sa dnevnog reda”).

Rusi su, u međuvremenu, sa glav­nim povjeriocima KAP-a, švajcarskim Glenkorom, podgoričkom Vektrom i londonskom Standard bankom pot­pisali revidirani ugovor o reprogramu duga. Ukupan dug KAP-a prema ovim kompanijama, rekao je Vujović, pašće do kraja godine “sa sadašnjih 90 na 87 miliona dolara, ne računajući diskont od oko deset odsto koji su prihvatili Vektra i Standard banka”.

Crnogorski zvaničnici saopštava­ju da su kupoprodajnim ugovorom ostvareni zacrtani ciljevi privatizacije KAP-a: obezbijeđen je strateški partner spreman da investira u modernizaciju i razvoj, predstoji saniranje nagomilanih ekoloških problema u Zetskoj ravnici, kompanija je razdužena…

Sumnje, ipak, nijesu otklonjene. U toku privatizacije objelodanjene su procjene da bi za modernizaciju KAP-a trebalo izdvojiti više od 100 miliona eura. Ipak, novi vlasnik se obavezao na upola manje investicije. ,,Pored toga, tih se 55 miliona ne ulaže odjednom, već u periodu od pet godi­na. Premalo i presporo da bi se moder­nizovala najveća crnogorska fabrika”, piše tada Monitor, “Rusal ne krije – nije zainteresovan za preradu, već samo za proizvodnju primarnog aluminijuma i glinice”. To potvrđuje profesor Branko Radulović. On kaže: ,,Struktura i dina­mika ugovorenih investicija pokazuje da se crnogorski aluminijum ni ubuduće neće prerađivati u Crnoj Gori”.

Problematičan je i ugovoreni iznos za pro­blema. Stručne procjene su govorile da bi investicije za ekološku zaštitu trebalo da iznose više od 100 miliona. Umjesto toga, izuzev obaveza koje je na sebe pre­uzela vlada, u ugovoru se pominje samo iznos od 20 miliona eura. “Od kupca KAP-a se, navodno, zahtijeva unaprjeđenje ekoloških standarda i njihovo uzdizanje na nivo normativa važećih u EU”, piše Monitor: “Kako kontrolisati ispravnost rada fabrike koja nema upotrebnu dozvolu. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Branimir Gvozdenović, umjesto odgovora, spočitava da takva pitanja “nije pametno” postavljati u momentu kada su pregovori sa potencijalnim kupcem ušli u odlučujuću fazu.”

SUBVENCIJE: Najviše sporenja je, bez sumnje, izazvao ugovoreni aran­žman za snabdijevanje Kombinata električnom energijom. Odlučeno je da se primijeni formula koja će cijenu kilovata ,,vezati” za berzansku cijenu aluminijuma, dok je EPCG nametnuta obaveza da do 2010. godine KAP-u isporučuje ugovorene količine ener­gije (od 2/3 do ½ ukupne godišnje potrošnje) bez obzira na isplativost tog aranžmana.
Činjenica da je na čelu Tenderske komisije bio Branimir Gvozdenović, predsjednik Borda EPCG nije bila od velike koristi toj kompaniji.
Uskoro se ispostavilo da su tim dijelom ugovora nezadovoljni i jedni i drugi. Nezavisne računice su pokazale da je EPCG aranžmanom sa KAP-om, nakon privatizacije, izgubila blizu 100 miliona eura (u odnosu na cijenu uvezene energije) dok su u Kombinatu izračunali da KAP struju plaća po cijeni većoj od bilo kog drugog pogona za elektrolizu na svijetu.

Vlada je, ubrzo po potpisivanju ugo­vora, donijela odluku o rekonstrukciji i elektrifikaciji pruge Podgorica – Nikšić, koja će se finansirati kreditom od 45 miliona dobijenim od Češke. Troškovi su u međuvremenu porasli za približno polovinu. Pošto su glavni korisnici te pruge KAP i Rudnik boksita, izgledalo je da je to još jedan dokaz čvrstog partnerstva crnogorskih vlasti i novih vlasnika Kombinata.

Zapravo, jačale su sumnje da su u vlasničkoj strukturi Solomona, of-šor kompanije koja je uknjižena kao vlasnik većinskog paketa akcija KAP-a, prisutni i ljudi iz crnogorske vlasti ili njihovog najbližeg okruženja. ,,U ugovoru piše da je En plus grupa vlasnik samo 67 odsto Solomona”, upozorio je Nebojša Medo­jević. ,,Dakle, sumnjamo da je ovih 33 odsto korupcionaška provizija nekog iz crnogorske vlasti koja će kasnije biti ot-kupljena od strane Rusa. Ista šema se ko-ristila i za mobilnu telefoniju, Željezaru, Arsenal Tivat… Neko od lokalnih igrača se ‚ugradi´ kao suvlasnik of- šor firme i taj dio se kasnije proda stvarnom vla-sniku za višemilionske iznose”, navodi Medojević.

ISPLIVALI PROBLE­MI: Dok je Kombinat, zahvaljujući rekordnim cijenama aluminijuma na Londonskoj berzi, bi­lježio najbolje poslovne rezultate u svojoj istoriji radnici KAP-a su stupili u štrajk. Štrajkački odbor i uprava nijesu mogli da se dogovore o otpremni­nama za prekobrojne rad­nike. Uprava je radnicima koji budu otpušteni kao tehnološki višak nudila otpremninu od 10 do 15 hiljada, a predstavnici radnika tražili su 19 do 26 hiljada eura.

Sljedeće iznenađenje stiže u avgustu 2006, kada je uprava KAP-a saopštila da je posljednju godinu u kojoj je njime gazdovala država, Kombinat završio sa gubitkom od 147,9 miliona eura! Nakon što je gubitak uknjižen, bilans stanja ove kompanije je skoro prepolovljen. Na kraju godine ukupna pasiva i aktiva firme je računovodstveno ispravljena i smanjena sa 297,8 miliona eura na svega 159,1 milion. Novi vlasnik je Vladu obavijestio da je došao do saznanja da mu, prilikom kupovine KAP-a, ,,nije prikazano pravo stanje”. Taj je spor ostao skriven od javnosti u naredne dvije godine.

Pažnju je zato zavrijedio podatak da KAP nije, kao što se tvrdilo, oslobođen dugova prema ,,glavnim povjeriocima”. Pokazalo se da je promijenjena samo adresa primaoca novca. Umjesto Vektri, Glenkoru i Standard banci, Kombinat je sada dug od približno 100 miliona vraćao svom većinskom vlasniku – Salomon enterprajsu. Iz Vlade nijesu željeli da komentarišu da li je ta “seoba dugova” u skladu sa kupoprodajnim ugovorom.

Ipak, 2006. će ostati upamćena kao najuspješnija poslovna godina Kombinata aluminijuma. KAP je ostvario profit veći od 80 miliona eura prije odbijanja troškova amortizacije i oporezivanja, odnosno, oko 55 miliona neto profita. Danas, kada KAP mjesecima ne plaća svoje radnike, struju, mazut, transportne usluge, državne po­reze i doprinose – mnogi se pitaju gdje je završio taj novac? To je još jedna od mi­sterija KAP-a.

PROPAO DOGOVOR: Odnosi između Rusa i Vla­de dodatno su zahladnjeli nakon što je Skupština Crne Gore (uz podršku po­slanika SDP-a) primorala Vladu da poništi tender za prodaju Termoelektrane u Pljevljima i dijela akcija Rudnika uglja. DPS je bio prinuđen da prihvati tu odluku.

U javnosti postoje sumnje da je tokom pri­vatizacije KAP-a energet­ski kompleks u Pljevljima obećan Deripaski. Njih je ojačala odluka Vlade da poništi prvi tender na kome je Češka energetska kompanija (ČEZ) dala pri­bližno jednaku ili čak bolji ponudu od Rusala.

,,En plus grupa razočarana je odlu­kom crnogorskih vlasti da obustave privatizaciju pljevaljske Termoelektrane i Rudnika uglja”, saopštio je predsjednik Borda direktora Kombinata aluminijuma Podgorica i Rudnika boksita Kaha Ava­lijani. Od tada, periodično, uz uprave KAP-a stižu upozorenja da pitanje du­goročnog snabdijevanja strujom nije riješeno, te da visoka cijena električne energije može dovesti i do obustavlja­nja proizvodnje u KAP-u.

Glasine su poprimile maha pa je, u ljeto 2008. godine, i premijer Milo Đukanović našao za potrebno da ih demantuje: ,,Uprava Kombinata alumi­nijuma ne razmišlja da zatvori fabriku i vidi dobru perspektivu te proizvodnje u Crnoj Gori i na međunarodnom trži­štu”. Uskoro se pokazalo da je realnost mnogo drugačija.

Već početkom septembra je obzna­njeno da su Rusi (u međuvremenu pre­imenovani u Centralno evropsku alumi­nijumsku kompaniju – CEAC ) pokrenuli postupak pred Međunarodnom arbitra­žom u Frankfurtu i zatražili naknadu šte­te od Vlade Crne Gore, Agencije za pre­strukturiranje privrede i strana ulaganja i bivših vlasnika KAP-a: Fonda za razvoj, Fonda PIO i Zavoda za zapošljavanje. Ako bi Arbitražni sud u Njemačkoj u potpunosti usvojio tužbeni zahtjev, prodaja većinskog paketa akcija KAP-a i manjinskog udjela u nikšićkim Rudni­cima boksita koštali bi Crnu Goru oko 370 miliona eura. Iz tužbenog zahtjeva se vidi da advokati CEAC-a zahtijevaju od Arbitražnog suda da ,,naloži tuženim stranama da solidarno i pojedinačno’’ isplate tužiocu 205,9 miliona eura. Prema istom zahtjevu, KAP-u bi trebalo pripasti, što u novcu što u otpisu po­stojećih potraživanja, dodatnih 131,2 miliona eura i dva miliona dolara, a Rudnicima boksita 31,5 miliona eura.

Vlada je u početku ignorisala i ismi­javala ovaj zahtjev komentarišući da on nema utemeljenje u kupoprodajnom ugovoru. Stvari su se međutim promije­nile, pa je pred vlasnike KAP-a postavljen uslov da, ukoliko žele vladinu pomoć u prevazilaženju aktuelne krize u kompa­niji, moraju obustaviti započeti arbitražni postupak u Frankfurtu. Istovremeno, Vlada je odgovorila kontratužbom “teškom” 200 miliona eura.

Jesen je donijela nove, loše, vijesti. Skupština akcionara je prihvatila zahtjev manjinskih akcionara koje je formulisao Miroslav – Purko Jeličić: ,,U sadašnjoj situaciji koju karakteriše skupa struja i jeftina berzanska cijena bijelog me­tala, KAP treba da smanji proizvodnju za najmanje 50 odsto – na nivo od 60 hiljada tona godišnje.”

Ta odluka je bila suprotna odredba­ma kupoprodajnog ugovora (proizvod­nja se ne smije smanjiti na manje od 2/3 one iz 2005. bez saglasnosti vlade). Bio je to, zapravo, samo nastavak kršenja ugovora od strane vlasnika KAP-a koja su započela, maltene, odmah po preu­zimanju fabrike i Rudnika. Ispostavilo se, naime, da su državne akcije plaćene kreditom koji je podignut na račun proizvodnje i imovine Kombinata. Po istom principu su namireni i povje­rioci. Dodatno, podignuti su krediti od približno 300 miliona eura. Gdje je završio taj novac?

KRIZA I DUGOVI: U investicije nami­jenjene modernizaciji fabrike – nije, pošto CEAC nije ispunio investicioni plan.
Prema tvrdnjama iz Kombinata proizvodna cijena tone aluminijuma je oko 3.000 dolara ili skoro dvostruko više nego u vrijeme prije privatizacije (1650 dolara po toni). Vlasnici KAP-a tonu boksita danas, sami sebi, plaćaju oko 60, umjesto ne­kadašnjih 26 eura. U vrijeme privatizacije KAP je imao 3.010 radnika. Danas, sku­pa sa zapošljenima u postrojenjima prera­de, 2.700.

Od kraja prošle godine, i pada ci­jene aluminijuma na berzi, KAP-ova kola su se sunovratila nizbrdo. Prvo su radnici Kovačnice (92) poslati na jed­nogodišnji prinud­ni odmor. Time je zaustavljeno jedino postrojenje Kombinata aluminijuma koje ima upotrebnu dozvolu. Potom je uprava prestala da plaća račune za struju, mazut, željeznički prevoz, skla­dištenje i pretovar u Luci Bar… Dugovi prema tim preduzećima dostigli su 40 miliona dolara.

Na računima Kombinata više nema novca ni za plate. Posljednju platu radnici su primili sa velikim zakašnje­njem, nakon što je KAP uz pomoć Vlade obezbijedio novac od banaka kod kojih je već (pre)zadužen.

Krajem marta, a uoči parlamentarnih izbora, premijer Đukanović je saopštio da će Vlada iz budžeta obezbijediti 41 milion eura za otpremnine radnicima KAP-a i četiri povezana preduzeća, koje žele da napuste radno mjesto uz nadoknadu od šest do 15 hiljada eura. Premijer je naglasio da je to ,,ponuda odgovorne vlasti koja je spremna da pomogne”. Inače, u ovogodišnjem budžetu za tu je svrhu planiran iznos od 2,5 miliona eura.

,,Odgovorna vlada novcem poreskih obveznika ne servisira socijalni pro­gram za prekobrojne radnike privatne kompanije”, komentarisao je profesor Univerziteta Mediteran Milenko Po­pović.

,,U zavisnosti kako će se situacija odvijati narednih dana, država može u nekoj formi preuzeti upravljanje fabrikom”, saopštio je u martu potpred­sjednik Vlade i ministar finansija Igor Lukšić. Opisujući stanje u KAP-u kao ,,kritično’’, Lukšić je prokomentarisao višemjesečne pregovore Vlade i vla­snika Kombinata koji ne daju razultata – izuzev gomilanja dugova – KAP-a. ,,Ako ne možemo doći do nekog sporazuma koji će zaštititi državne interese i obez­bijediti pomoć tom preduzeću, država će u odgovarajućoj formi preuzeti upravljanje KAP-om i početi da rješava probleme”.

Iz KAP-a su uzvratili tvrdnjom da vlast pokušava otjerati investitora koji je u Crnu Goru donio oko 400 miliona eura. Radnici se spremaju da se ponovo protestima pred Vladom bore za isplatu zarada.

Nastavlja se priča o propadanju Kombinata aluminijuma. Još ne postoji računica kakve bi posljedice izazvalo njegovo gašenje a kakve održavanje tehnološki zastarjele fabrike. Ko će, na­kon Vlade, Vektre, Glenkora i Rusala biti novi „spasilac”? Ili će se krug zatvoriti.