Kako su vlast i povlašćeni investitori uništili aluminijsku industriju

Nešto više od četiri godine nakon što su predstavnici Centralno evropske aluminijske kompanije preuzeli upravljanje Kombinatom aluminijuma i Rudnicima boksita bilans stanja i uspijeha ovog, kako su mu zvaničnici tepali “posla stoljeća”, može se predstaviti i ovako:

KAP je privatizaciju dočekao sa godišnjom proizvodnjom od 120 hiljada tona aluminijuma, računajući i fabrike za preradu metala u njemu je radilo 3.010 zapošljenih, dobavljačima i povjeriocima (ne računajući državu) dugovao je oko 100 miliona dolara.

Danas Kombinat aluminijuma radi sa manje od 50 odsto kapaciteta, dugovi su uvećani za približno četiri puta (ponovo ne računajući 130 – 150 miliona eura koje je Vlada novcem, bankarskim garancijama i preuzimanjem, odnosno, oprostom dugova “uložila” u kompaniju tokom prošle godine) a preostalih 1.700 radnika sa zebnjom očekuju realizaciju plana uprave po kome broj zapošljenih treba smanjiti za dodatnih 600 radnika uz obećanje da je isplata sledeće plate “neizvjesna” zbog nagomilanih dugova prema Elektroprivredi.

U Nikšiću, istovremeno, 70 rudara Rudnika boksita već duže od 20 dana štrajkuje zatvoreno u jami Biočki stan, pokušavajući da se na taj način izbori za poštovanje radnih prava koja su im garantovana Kupoprodajnim i Kolektivnim ugovorom. Rudnik ne radi godinu dana a broj radnika je sa nekadašnjih 1.200 smanjen na približno 500 ljudi. Narasli su samo dugovi i sada, tako makar tvrdi resorni ministar ekonomije Branko Vujović, iznose oko 40 miliona eura.

Nadati se da će, dok ovaj tekst stigne pred čitaoce, nikšićki Rudari naići na razumijevanje nadležnih i okončati štrajk u oknima jame Biočki stan. Nije, međutim, iskljućeno da bi se za isto vrijeme u Dajbabama mogla formirati nova radna jedinica sa 600 radnika iz Elektrolize, Glinice, Anoda… Uprava svoju zamisao pokušava sprovesti pod radnim nazivom “bazen radne snage”, dok su radnici predloženu novotariju prozvali “pogon zelena livada”. Umjesto u proizvodnji aluminijuma radnici iz “bazena” bi, prema planu uprave, brali voće na Plantažama ili sakupljali smeće kraj crnogorskih drumova (“neka bude čisto”) dok im takav tretman ne dodija, pa pristanu na odlazak iz firme uz otpremninu koja je i desetak puta manja od one garantovane Kolektivnim ugovorom.

“Na sastanku sa Vjačeslavom Krilovom (predsjednik borda) i Aleksejem Arhipovim (kadrovski direktor) rečeno nam je da je finansijsko stanje KAP-a katastrofalno te da je pred zatvaranjem, ukoliko se ne restruktuira i oslobodi još 600 radnika prema ponuđenom socijalnom programu”, prenio je medijima početkom marta predsjednik Sindikalnog odbora KAP-a Zoran Milošević.

Istovremeno, iz uprave Kombinata su najavili da su od suda zatražili da poništi Kolektivni ugovor koji su potpisali njihovi prethodnici, zbog “spornih” odredbi da se radnici kojima se sistematizacijom ukine radno mjesto proglase za tehnološki višak i dobiju otpremninu od 18 pa do 50 hiljada eura. Upravi se mnogo više dopadaju odredbe Granskog kolektivnog ugovora za djetnost metalurgije i metaloprerađivačke industrije prema kome bi otpremnine bile tek nešto veće od četiri hiljade eura.

A o razmjerama planirane sistematizacije govori podatak da od sadašnjih 129 radnika Glinice (koja inače ne radi skoro godinu dana) u tom pogonu treba da ostane samo njih 25.

Bilo bi očekivano da crnogorska vlast – izvršna i sudska – brane princip prema kome se zakon i međusobno ugovorena prava i obaveze moraju poštovati. Umjesto toga, oni drže stranu onome ko ne poštuje ugovorene obaveze.

“Ne mogu se isplatiti otpremnine kako traže radnici”, poručio je ministar Vujović uz objašnjenje: “To nije realno i takvim rješenjem gomilali bi se gubici, preduzeće ne bi radilo i to bi vodilo stečaju koji cijelo vrijeme pokušavamo da izbjegnemo”. A zašto se poslodavac prihvatio obaveze koju ne može da ispuni? O tome se ministar ne izjašnjava.

Umjesto Vujovića, čast da nam objasni kako su zakoni i ugovori u Crnoj Gori samo mrtvo slovo na papiru, pripala je ministru rada i socijalnog staranja Suadu Numanoviću.

On kaže: “Poslodavci i radnici moraju poštovati zakon, ali kao zemlja u tranziciji moramo da imamo malo fleksibilniji odnos”.

A Vujović radnicima i kritički nastrojenoj javnosti spočitava nedovoljno razumijevanja za napore koje Vlada ulaže da bi prebrodila nevolje koje ima njen partner, većinski vlasnik KAP-a.

“Od početka krize naša koncepcija je bila da sačuvamo KAP i Rudnik boksita.

Imali smo dosta problema da ubijedimo poslodavce da ne uvedu stečaj i prekinu proizvodnju, a sa smanjenom proizvodnjom i restrukturiranjem imaju šansu da posluju. Bojim se da radnici to nedovoljno cijene i zaboravljaju okolnosti u kojima se sve dešava”, kaže Vujović.

Sagledajmo, zato, okolnosti “u kojima se sve dešava”. Ali ne kroz prizmo globalne ekonomske krize koja je poslužila kao opravdanje nadležnima iz Vlade, KAP i Boksite, već kroz stavke kupoprodajnih i koncesionih ugovora kojima su precizno propisane obaveze jedne i druge strane do kraja 2010. godine.

Iznevjerena obećanja

“Potpuno smo sigurni da smo Kombinat aluminijuma prodali pravom partneru”, ustvrdio je tadašnji potpredsjednik Vlade Branimir Gvozdenović 29. jula 2005. godine pokušavajući da razuvjeri sve one koji su upozoravali da način na koji je obavljena privatizacija KAP-a i Rudnika boksita ne najavljuje srećan kraj. “Odradili smo dobar posao za Crnu Goru i obezbijedili razvoj i povećanje proizvodnje, odnosno asortimana. U potpunosti smo se zaštitili da sve u ugovoru što je potpisano bude ostvareno. I raskidne klauzule u ugovoru su jake. To nam dozvoljava da u slučaju većih poremećaja u sistemu KAP-a Vlada preuzme kompaniju. Ako se ne ispuni investicioni program predviđene su kazne i mogućnosti raskida ugovora pred međunarodnom arbitražom. Upravo zbog toga su šest mjeseci trajali pregovori i bili teški i naporni.”

Istovremeno, Gvozdenović je najavio potpisivanje ugovora kojim će isti partner preuzeti i Rudnik boksita. “To će poboljšati stanje u ovoj nikšićkoj kompaniji”, najavljivao je aktuelni ministar urbanizma. Pokazalo se da ni jedna od iznijetih tvrdnji nije tačna. Gvozdenović se danas ne oglašava, pošto problemi KAP-a i Boksita više nijesu u nadležnosti njegovog ministarstva.

Prema Ugovoru o kupoprodaji državnih akcija u KAP-u, predviđeno je da Vlada Crne Gore kupcu «neće dozvoliti»:

– prodaju, prenos ili otuđenje bilo kojeg dijela najvažnijih sredstava.

– stvaranje nikakvog opterećenja na najvažnijim sredstvima;

– likvidaciju, stečaj ili prinudnu upravu u KAP-u;

– smanjenje godišnje proizvodnje za više od 30 odsto u odnosu na 2004. godinu;

– Kašnjenje u plaćanju obaveza prema zaposlenima;

– Kašnjenje u plaćanju računa za utrošenu električnu energiju prema EPCG;

Svaku od ovih stavki, izuzev one o likvidaciji i stečaju, kupac je prekršio.

U slučaju da se vlasnik ogluši o navedene odredbe, predviđeno je da Vlada pred sudom može pokrenutio postupak za raskid Ugovora na štetu kupca. Vlada, takođe, ima pravo da Ugovor raskine ,,bez odlaganje i bez arbitraže” u slučajevima da se:

– proizvodnja smanji za više od 50 odsto u odnosu na 2004. godinu;

– dugovi prema zaposlenima pređu pet miliona eura;

– dugovi prema EPCG pređu deset miliona eura;

Prvi i treći uslov ispunjeni su tokom prošle godine. Računa li se novac koji je uprava KAP-a neovlašćeno prisvojila sa računa Sindikalne organizacije (2,3 miliona u februaru ove godine i 650 hiljada eura neposredno prije nego što su Rusi preuzeli upravljanje fabrikom) uz dugove prema radnicima iz radnog odnosa i taj uslov je «na limitu».

Ipak, raskid ugovora se ne pominje od proljeća prošle godine kada je to, prvi i poslednji put, uradio ministar finansija Igor Lukšić.

Umjesto toga, Vlada je i šakom i kapom sipala novac poreskih obveznika pokušavajući da zastupnike Olega Deripaske privoli na odustajanje od arbitražnog zahtjeva teškog oko 350 miliona eura. „Vlada je”, predočio je ministar ekonomije Branko Vujović, „preuzela obavezu da izda garanciju na kreditno zaduženje KAP-a u visini od 135 miliona eura. Od tog iznosa 25 miliona će se koristiti za socijalni program, 22 za radni kapital, tri za vraćanje duga Montenegro bonusu, 63 miliona za obaveze prema konzorcijumu banaka i 21 milion prema CKB.” Lako je izračunati – 110 miliona iz ovog paketa otišlo je za redovne poslovne aktivnosti koje su, ili bi makar morale biti, obaveza vlasnika. To je tačno dva puta više nego što su Rusi državnim fondovima platili pakete akcija KAP-a i Rudnika bokista.

Uz to će Vlada, novcem poreskih obveznika, u naredne tri godine sa 45 miliona eura subvencionirati nabavku struje za Kombinat. U taj iznos nijesu uračunati prošlogodišnji troškovi Crne Gore za nabavku električne energije za KAP.

Doprinos poslodavca prevazilaženju aktuelne krize ogleda se u tome što je sa računa KAP-ovog sidnikata oteo novac namijenjen stambenom zbrinjavanju zapošljenih. Uz to su promijenili partnera i ugovor po kome mu isporučuju sav proizvedeni aluminijum. Tako je švajcarski Glenkor zamijenila švajcarska Trafigura koju su osnovali bivši direktori – Glenkora. Prema informacijama koje je objavio Monitor, aranžman sa Trafigurom je takav da oni aluminijum dobijaju po cijeni koja je niža od onoga što je plaćao Glenkor. Primjera radi, primarni aluminijum čistoće 99,8 odsto („osmica”) Glenkor je plaćao 50 – 60 dolara preko berzanske LME cijene (iako je aktuelna premija u regionu bila 140-150 dolara po toni), dok ga Trafigura premira sa 30 – 45 dolara.

Vlada nije reagovala na nove uslove poslovanja, mada će prema ugovoru čije se potpisivanje najavljuje od ljeta prošle godine formalizovati svoj povratak u KAP i Bokiste preuzimanjem polovine akcija koje su se nakon privatizacije vodile kao vlasništov CEAC-a.

Gotovo identična priča i u Nikšiću. Koncesioni Ugovor kojim je AD Rudnici boksita dobilo pravo na eksploataciju rude iz reona Nikšićka Župa, iz novembra 2005. godine, previđa da Vlada ima pravo da raskine ugovor, između ostalog, i u slučaju da koncesionar dospije u stanje nelikvidnosti, ako ne obavlja djelatnost godinu dana, ili ne kopa rudu u skladu sa dinamikom i količinom utvrđenom Ugovorom (650 hiljada tona godišnje od čega 180 hiljada tona iz jame Biočki stan). Iako su makar dva od ova tri uslova prekršena Vlada zvanično nije dovela u pitanje dodijeljenu koncesiju. A, prema ugovoru, da je ona oduzeta Bokistima, došlo bi do raskida i kupoprodajnog ugovora vezanog za akcije Rudnika i Kombinata aluminijuma.

Tako bi Vlada povratila vlasništvo nad kompanijama koje su, ugovorom iz 2004. godine, očigledno predate u pogrešne ruke. Umjesto toga, ona se odlučila da novcem poreskih obveznika finansira tuđe troškove, dok konačan ceh koji bi mogao pasti na teret Crne Gore iz dana u dan raste. Branko Vujović daje prilično tačnu dijagnozu problema vezanih za KAP i Boksite: «Vlasnici su u krizi bili više prepušteni sebi i finansijski su se manje posvetili fabrikama u Crnoj Gori. Održavali su se iz tekuće proizvodnje i manjih finansijskih injekcija vlasnika, prepuštajući Vladi da sagleda da li ima interes da sačuva preduzeća”.

Zašto je onda terapija pogrešna? ,,Kupovinom šanse za crnogorsku industriju aluminijuma stvaraju se uslovi da, ako ne četiri hiljade, bar 1,5 do dvije hiljade porodica od te djelatnosti u Crnoj Gori mogu kvalitetno da žive”, objasnio je u ljeto prošle godine premijer Milo Đukanović , nakon što je Vlada prihvatila nacrt ugovor o poravnanju sa većinskim vlasnikom KAP-a.

Taj ugovor, međutim, do danas nije zaživio. Predstavnici Vlade i CEAC-a još uvijek «usaglašavaju detalje». Potom treba da ga verifikuje Skupština akcionara KAP-a. Crnogorsku Skupštinu niko nije pitao za mišljenje. A suština tog sporazuma, pokazaće se, leži u što dubljem zatrpavanju svih podataka koje su CEAC i Vlada prikupili o međusobnom partnerstvu i dostavili ih arbitražnom sudu u Frankfurtu. Rusi su od nas, zvanično, potraživali oko 360 miliona na ime prikazivanja lažnih podataka i neizvršenih ugovorenih obaveza. Vlada od njih, doduše nezvanično, oko 200.

A onda su se zavašeni partneri ponovo bacili u «zagrljaj». Obnova poslovnog prijateljstva koštala nas je, za sada, blizu 200 miliona eura. I ne mari što je od Kombinata aluminijum ostalo samo ime. Od nekadašnjeg repro-lanca koji je činio skoro trećinu crnogorskog društvenog proizvoda ostala je samo fabrika ingota koja ne može da funkcioniše bez višestrukih državnih subvencija.

Neko se tu, ipak, dobro okoristio. Ili treba da vjerujemo kako je sasvim normalno to što je tona boksita prije privatizacije koštala 26, a prije obustavljanja proizvodnje u Rudniku – 60 eura. I da je u redu da je proizvodna cijena aluminijuma u KAP-u sa 1650, u istom periodu, porasla na više od tri hiljade dolara za tonu. U međuvremenu, Crna Gora je postala jedina zemlja na Balkanu koja nema ni jednu fabriku za preradu aluminijuma.