Iako Međuresorska radna grupa (MRG) za izradu Strategije za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala nije imala političku volju da tekst strategije na adekvatan način uskladi sa preporukama Evropske Komisije, nadamo se da će Ministar unutrašnjih poslova i javne uprave Ivan Brajović imati više sluha za ovaj problem. Zbog toga je MANS, u okviru javne rasprave, dostavio MUP-u sopstvene predloge za izmjenu Strategije jer ministar Brajović ima poslednju riječ kada je u pitanju predlaganje finalnog teksta Strategije Vladi na usvajanje. Želimo da vjerujemo da će se on, kada to već MRG nije učinila, na odgovoran način odnijeti prema obavezujućim primjedbama Evropske Komisije, koje se u potpunosti mogu uvažiti ukoliko ministar Brajović prihvati komentare MANS-a.
U poglavlju Strategije za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala koje se odnosi na sukob interesa je potrebno jasno prepoznati specifičnu situaciju u kojoj se nalazi Crna Gora, zbog činjenice da Vlada permanentno odlučuje o poslovnim interesima predsjednika Vlade i članova njegove najbliže porodice. Naime, neophodno je pomenuti da su Premijer i njegov brat akcionari Prve banke kojoj je Vlada odlučila da dodijeli državnu pomoć, a koja je vraćena na krajnje netransparentan način, uz mnoge sumnje da su tome prethodile značajne uplate iz državnih fondova. Treba naglasiti da mnoge državne institucije imaju značajne depozite upravo u ovoj banci, a da je njeno poslovanje omogućeno višestrukim dokapitalizacijama od strane Elektroprivrede Crne Gore, kao kompanije koja je pod većinskom kontrolom Vlade. Štaviše, neophodno je naglasiti da je upravo ova banka poslovala sa pojedincima koji se sumnjiče da pripadaju samom vrhu struktura organizovanog kriminala, te da su njeni visoko rizični krediti, i dugovanja prema drugim bankama, značajno ugrozili opstanak finansijskog sistema. U Strategiji treba navesti da su mnogi članovi Vlade i visoki predstavnici pravosudnih institucija korisnici kredita ove banke, što ih takođe stavlja u situaciju konflikta interesa.
Drugi flagrantan primjer konflikta interesa Premijera, kao samog vrha izvršne vlasti se odnosi na privatni univerzitet čiji je osnivač, dok se novim zakonskim rješenjima predviđa da se privatni fakulteti finansiraju iz državnog budžeta, uprkos činjenici da je dosadašnje finansiranje državnog univerziteta na veoma niskom nivou. Štaviše, pojedini članovi Vlade i poslanici koji će odlučivati o eventualnom usvajanju tog zakona, su istovremeno predavači na tom fakultetu, što konflikt interesa čini još kompleksnijim.
Ni jedan zakon ne propisuje zabranu ovakvih aktivnosti Premijera, niti predviđa način na koji će se ovi izraziti konflikti interesa eliminisati, tako da negov privatni interes ne bude stavljen ispred javnog. Stoga Strategija, pored ovog opisa stanja, treba da predvidi poseban cilj kojim će se precizirati način na koji će ovakvo ponašanje vrha izvršne vlasti biti onemogućeno i sankcionisano u narednom periodu.
U oblasti konflikta interesa je neophodno konstatovati sve prisutniji trend ugrađivanja partikularnih, privatnih interesa u zakonska rješenja, čime se koruptivne prakse zaklanjaju legislativnim procesom. Ovo je primijećeno kako u već pomenutim slučajevima vezanim za poslovne aktivnosti predsjednika Vlade, tako i kada su u pitanju interesi pojedinih velikih investitora, gdje se ne preza čak ni od usvajanja zakona direktno suprotnih acquis-u. Tako su usvojene izmjene i dopune zakona o porezu na dodatu vrijednos kojim se smanjio iznos poreza za poslovanje u marinama, dok su posebne, takozvane „slobodne zone“ propisane upravo na zemljištu koje su prethodno kupili strani investitori. Ovo je posebno prisutno u procesima usvajanja prostornih planova, gdje postoje konkretni primjeri da su favorizovani pojedini investitori, uključujući i visoke državne funkcionere.
U ovom dijelu je takođe neophodno pomenuti da stil života vrha izvršne vlasti nije u skladu sa njihovim zvanično prijavljenim prihodima i imovinom, dok u pojedinim slučajevima poređenje njihovih prijava ukazuje na bogaćenje koje ne može biti neobjašnjeno aktuelnim prihodima. U prethodnom periodu su zabilježeni brojni slučajevi da članovi Vlade, poslanici, sudije i tužioci, nisu prijavili kompletnu imovinu, ali je Komisija za konflikt interesa ocijenila da su oni to „zaboravili“ da učine, pa su izostale bilo kakve sankcije. Državno tužilaštvo nije procesuiralo ni jedan slučaj nezakonitog bogaćenja, niti je samoinicijativno provjeravalo očigledne razlike u zvaničnim prijavama i stilu života visokih funkcionera. Neophodno je navesti da nije bilo niti jednog slučaja oduzimanja nezakonito stečene imovine funkcionerima.
Neki zakoni su legitimizovali drastičan konflikt interesa, a posebno se ističe Zakon o državnom tužilaštvu. Tim zakonom se predviđa da Vrhovni državni tužilac bude u isto vrijeme predsjednik Tužilačkog savjeta koji nadzire rad tužilaštva, a šest od ukupno 10 članova Savjeta dolazi iz redova tužilačke organizacije. Štaviše, upravo Vrhovni državni tužilac predlaže Skupštini koje članove iz reda tužilaca i njihovih zamjenika treba da izabere u Tužilački savjet, za šta mjesečno dobijaju i apanažu od više stotina eura. Istovremeno, Tužilački savjet je taj koji može pokrenuti postupak smjene Vrhovnog državnog tužioca, koji je nadređen većini članova tog Savjeta, i to samo na inicijativu ministra pravde, što izvršnoj vlasti daje mogućnost direktne kontrole nad radom tužilaštva.
Strategijom treba prepoznati ne samo nedostatke i potrebu promjene ovog i ovakvih zakona, već i sistem provjere zakonskih rješenja kako bi se ubuduće izbjeglo integrisanje konflikta interesa u zakonska rješenja, čime se obesmišljava njihova primjena.
Definicija javnog funkcionera u postojećem Zakonu o sprečavanju sukoba interesa nije u skladu sa Konvencijom Ujedinjenih Nacija protiv korupcije (UNCAC) što je potrebno navesti i u analizi stanja, posebno jer istu primjedbu Crnoj Gori upućuju i sve relevantne međunarodne organizacije koje se bave oblašću sukoba interesa.
Zahvaljujući tom propustu zakona, javnim funkcionerima se omogućava da nekažnjeno obavljaju mnoge druge javne funkcije, što je posebno opasno kada je riječ o izvršnoj vlasti. Najbolji primjer je Savjet za privatizaciju, čiji članovi su članovi Vlade, koji istovremeno vrše nadzor nad radom Savjeta, odnosno nad sopstvenim aktivnostima, pa nema nikakvog sistema kontrole i širom su otvorena vrata za korupciju. Učešće u Savjetu predstavlja značajan izvor finansijskih sredstava za te pojedince, jer su naknade u Savjetu nerijetko znanto veće od plata ministara.
Takođe registrovano je učešće ministara, ali i predstavnika pravosuđa u brojnim radnim grupama koje uspostavlja izvršna vlast, što im obezbjeđuje značajna, često neregistrovana primanja, ali i dodatno ojačava uticaj izvršne vlasti na pravosuđe.
U ovo poglavlje treba uključiti i rečenicu koja glasi „Ne postoji jasna procedura i razrađeni kriterijumi za predlaganje i izbor članova Komisije za utvrđivanje konflikta interesa, što omogućava izbor politički podobnih kadrova, na predlog partija koje imaju većinu u Skupštini. Nadležnosti Komisije u dijelu kaznene politike su ograničene, posebno kada je riječ o političarima na najvišem nivou, jer propisane novčane kazne nisu dovoljna sankcija da se eliminiše konflikt interesa“.
Naime, po zakonu o sprječavanju sukoba interesa Skupština Crne Gore bira lica koja joj predlaže njen Administrativni odbor. Međutim, zakon ne definiše institucije koje Administrativnom odboru predlažu članove Komisije, pa predsjednik Administrativnog odbora ima diskreciono pravo da na sastanku tog tijela predloži spisak kandidata. Prilikom izbora sadašnje Komisije, predloge za njene članove davale su političke partije, što je potpuno suprotno načelu da ova Komisija mora biti nezavisno tijelo. Evropska komisija i Savjet Evrope u kontinuitetu potenciraju problem političkog uticaja na Komisiju, pa je to neophodno naglasiti i u analizi stanja i u ciljevima.
Što se tiče kaznene politike Komisije, posebno u dijelu koji se odnosi na najviše državne funkcionere, ona je besmislena, jer su iznosi kazni najčešće mnogo manji od jedne mjesečne zarade tih funkcionera. Iz tog razloga, kažnjavanje visokih državih funkcionera zbog kršenja Zakona ne može na adekvatan način spriječiti funkcionere da sa tim nastave, pa ciljevi treba da uključe i promjenu zakona u ovom pogledu.
Komisija vrši samo arhiviranje izvještaja o prihodima i imovini javnih funkcionera, a ne provjerava tačnost podataka, pa je potrebno izmijeniti postojeći zakon i predvidjeti obavezu te institucije da u saradnji sa drugim državnim organima, uključujući policiju, poresku upravu i upravu za nekretnine, provjerava tačnost podataka koje javni funkcioneri navode u svojim prijavama.
U dijelu strategije koji se odnosi na slobodan pristup informacijama je potrebno navesti da je među institucijama još uvijek dominantna kultura tajnosti, nastavljajući sa kontinuitetom ponašanja iz komunističkog sistema.
„Zavjera ćutanja“ duboko ukorijenjen model ponašanja, čemu je posebno pogodovala činjenica da je aktuelna politčika struktura na vlasti već dvije decenije, a korupcija u vrhu institucija sistema je veoma raširena. Zbog toga državni službenici često izbjegavaju da objave podatke koji bi mogli omogućiti otkrivanje slučajeva korupcije, kršenja zakona ili osramotiti državnu administraciju.
Još uvijek je znatno ograničen pristup podacima o privatizaciji i informacijama u posjedu Uprave policije, tužilaštva i sudstva, gdje neki sudovi čak i sudske presude proglašavaju tajnom.
Institucije često ne poštuju sudske presude koje se odnose na pristup informacijama, već po drugim osnovama proglašavaju podatke tajnom, iako takva rješenja sudovi ponovo poništavaju. Međutim, takvo ponašanje institucija čini da postupci pristupa informacijama traju po nekoliko godina, i uprkos evidentno nezakonitom skrivanju podataka, nadležni u tim institucijama ne snose nikakve posljedice.
Građani vrlo rijetko podnose zahtjeve za informacijama, jer su očigledno svjesni da to neće naići na odobravanje institucija, te se nerijetko plaše revanšizma, posebno u manjim sredinama. Novinari rijetko koriste ovaj zakon, jer obezbjeđuje manju efikasnost u dolasku do informacija, od standardnih metoda intervjua, pa ovo predstavlja dodatno ograničenje za istraživačko novinarstvo.
Kompleksan sistem podnošenja žalbi i tužbi propisan posebnim Zakonom o opštem u pravnom postupku i Zakonom u upravnom sporu, dodatno komplikuje pristup informacijama, i predstavlja značajnu barijeru za veće korišćenje ovog zakona od strane građana i medija.
Vuk Maraš
Direktor Monitoring programa
