Politika Skupštine Crne Gore u dijelu imenovanja nekih od najviših državnih funkiconera pokazuje da je ova institucija zarobljena, i da se na najvažnije pozicije dovode partijski vojnici vladajuće elite, kako bi se obezbijedila potpuna kontrola cjelokupnog sistema.
Umjesto da Skupština na ključna mjesta u državi dovodi profesionalce, koji mogu donijeti suštinske promjene, i svojom političkom nezavisnošću osigurati sprovođenje prijeko potrebnih reformi, javni sektor se sve više i više politizuje. Uprokos tome, Evropska unija će od Crne Gore sve više i više zahtijevati korjenite promjene, posebno nakon otpočinjanja pristupnih pregovora, i već sada je jasno da političke figure na stručnim pozicijama takve promjene ne žele niti mogu da obezbijede.
Jedan od najbolji primjera političkog kadrovanja predstavlja nedavni izbor Bora Vučinića na mjesto direktora ANB-a. Umjesto da na čelo domaće obavještajne službe dođe lice koje o tom poslu ima makar i elementarno znanje, Parlament je na tu poziciju doveo dugogodišnjeg partijskog kadrovika DPS-a, po vokaciji pravnika, koji se u svojoj karijeri bavio svime osim onim što bi ga preporučilo da dođe na čelo ANB-a. Tako je Vučinić na početku svoje političke karijere odlučivao o gradskom građevinskom zemljištu, putevima i poslovnim prostorima u vlasništvu Opštine Podgorica, da bi se nakon toga, kao ministar počeo baviti zaštitom životne sredine i uređenjem prostora. Nakon ove funkcije Vučinić postaje ministar odbrane, i to bez ikakvog prethodnog iskustva u ovoj oblasti.
Slična kadrovska politika sprovedena je i u slučaju nove ministarke odbrane, Milice Pejanović Đurišić, profesorice na Elektrotehničkom fakultetu u Podgorici. Iako je dugo vremena obavljaja državne funkcije, uključujući poslaničku u trajanju od skoro 10 godina, te ambasadorsku još dodatnih sedam, Pejanović-Đurušić u profesionalnom smislu nije imala dodirnih tačaka sa vojskom i sistemom odbrane. Umjesto toga, obavljala je funkciju Predsjednice, i potpredsjednice vladajuće Demokratske partije socijalista, pa je valjda to ključna referenca za vođenje Ministarstva odbrane.
I pored orgomnih problema sa kojim se suočava crnogorska ekonomija, čemu je ponajviše doprinio haos koji je godinama vladao na berzama i tržištu hartije od vrijednosti, to nije spriječilo crnogorski parlament da ponovo mandat predsjednika Komisije za hartije od vrijednosti povjeri Zoranu Đikanoviću. Parlament je još jednom propustio šansu da na čelo te institucije dovede profesionalca koji je sposoban da se uhvati u koštac sa problemima, započne strogu kontrolu aktivnosti na tržištu HoV i povrati povjerenje u crnogorsku berzu, što je jedan od ključnih osnova za privlačenje novih stranih investitora, koji žele da posluju po zakonima i pravilima.
Ništa bolje nije prošao ni sektor telekomunikacija, pa je u Savjet Agencije za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost od strane Parlamenta imenovana Milica Vukotić, doktor ekonomskih nauka, i široj javnosti poznata kao kćerka profesora Veselina Vukotića, tvorca sada već propalog crnogorskog neoliberalnog ekonomskog pravca. Iako je Vukotićeva svoju karijeru dominantno vezala za mikroekonomiju zdravstvenog sistema, na čemu je temeljila svoje magistarske i doktroske disertacije, to joj nije bilo problem da se, bez iskustva u ovoj oblasti, preorjentiše na sektor telekomunikacija i poštanske djelatnosti. Očigledno da je jedna od ključnih preporuka za imenovanje Vukotićeve bilo to što je profesor na Univerzitetu Donja Gorica, čiji je vlasnik njen otac, zajedno sa bivšim premijerom Milom Đukanovićem.
Ni pravosuđe nije imalo više sreće, pa je u Sudski savjet Parlament imenovao Raška Konjevića, po struci magistra ekonomskih nauka, i potpredsjednika manje vladajuće SDP. Iako bi u ovom tijelu po logici stvari morali da sjede pravnici, sa velikim znanjem i iskustvom u oblasti sudstva, kod Konjevića je suprotan slučaj, i u dosadašnjoj karijeri sa pravosuđem nije imao dodirnih tačaka. Obavljao je funkcije šefa kabineta predsjednika Skupštine, poslanika, predsjednika Skupštine Glavnog grada Podgorice, a predaje i Osnove menaždmenta na Fakultetu za poslovne studije u Podgorici.
Sve ovo, ali i drugi brojni primjeri političkih imenovanja na neke od najvažnijih funkcija u državi, kao što su regulatorne agencije uključujući i onu u čijoj je nadležnosti energetika i čije štetne odluke plaćaju građani, Senat Državne revizorske institucije i slično, pokazuju da Skupstina ne radi u korist gradjana, te da joj legitimitet daju i poslanici opozicije jer ostaju unutra iako ni ne mogu da utiču na donošenje bilo kakve ozbiljnije odluke.
Vuk Maraš
Direktor Monitoring programa
