Kako se bliži kraj 20. vijeka, tako podaci o poslovanju KAP-a izazivaju sve više pozornosti i – brige. Francuska komercijalna banka (CCF) je 1998. godine konstatovala da je KAP, zbog duga od 201 miliona dolara, pred bankrotstvom. Francuzi su predložili privatizaciju i poslali Informativni memorandum na adrese 21-og potencijalnog strateškog investitora.
Crnogorski državni vrh, međutim, odgađa privatizaciju. „Svi znamo da je KAP veoma opterećen inostranim i domaćim zaduženjima, tako da bi nam u ovom trenutku vjerovatno najmanje odgovaralo da ga prodamo”, objašnjava Milo Đukanović, tadašnji predsjednik Crne Gore, u septembru 1998. godine. ,,To znači da ćemo kroz ugovor o menadžmentu u nekoliko narednih godina pokušati da stabilizujemo poslovanje KAP-a, čime bi se obezbijedilo njegovo maksimalno moguće razduženje. Time bismo povećali tržišnu vrijednost KAP-a, nakon čega bi uslijedila njegova prodaja putem tendera.” Treba se prisjetiti – šest godina kasnije, kada je KAP privatizovan – dugovi su bili mnogo veći!
TOMAHAVK PRIVATIZACIJA: Suprotno očekivanjima i preporukama stranih savjetnika, Vlada krajem 1998. nije raspisala tender za izbor kompanije koja će u upravljati KAP-om. Umjesto toga pristupilo se direktnim pregovorima i dogovor o upravljanju je, 7. oktobra, postignut sa švajcarskom kompanijom Glenkor, iako Vlada, prema tvrdnji tadašnjeg potpredsjednika Žarka Rakčevića, nikada nije dala formalno odobrenje za taj Ugovor: ,,Izrazili smo neslaganje, ali nije bilo razumijevanja najodgovornijih u DPS-u. Funkcionisalo se po oprobanom sistemu crnih kutija: ugovor je već bio sklopljen, daleko od očiju javnosti”.
Prisjećajući se tog vremena Rakčević kaže: ,,Pored nas nekoliko koji smo se javno protivili poslu sa Glenkorom, upozoravali su i međunarodni eksperti. Predstavnik britanskog Know How Fund, Robert Ston, u pismu Vladi CG krajem oktobra ’98, postavlja pitanje: ,,Kako da se spriječi razvlačenje imovine KAP-a od strane Glenkora putem vođenja kratkoročne prodajne politike, uz istovremeno erodiranje kapitala KAP-a”?
I zaista, konstatuje Rakčević, došlo je do drastičnog usisavanja imovine, ne samo KAP-a, nego kompletnog metalurško-energetskog kompleksa i prelivanja društvenog bogatstva Crne Gore ka privilegovanim firmama.
Ugovor sa Glenkorom, profesor Pravnog fakulteta u Podgorici Milan Popović je nazvao ,,tomahavk privatizacijom”, jer je dokument potpisan u dramatičnim danima kada zemlji prijeti bombardovanje NATO snaga, zbog politike Slobodana Miloševića prema Kosovu.
Na prozivke je, u ime pobornika ugovora sa Glenkorom, odgovorio Mihailo Banjević, tada direktor Fonda PIO i član uprave KAP-a. Banjević je bio u pregovaračkom timu koji je dogovarao uslove aranžmana sa Glenkorom. Potom je, pošto je Ugovor stupio na snagu, imenovan za prvog čovjeka Kombinata aluminijuma.
,,Da ne bi bilo manipulacija”, kaže Banjević, “31. decembra 1998. dugovi su bili 250 miliona dolara. To je utvrdila revizorska kuća PVHC.” Razliku u podacima CCF-a i PVHC, od 49 miliona, Banjević objašnjava pristiglim podacima o dugovima koji Francuzima, tokom godine, nijesu bili dostupni: ,,U veoma teškom vremenu i za državu i za KAP mi smo ušli u aranžman sa Glenkorom. Potpisali smo tri ugovora, onaj o menadžmentu, o avansiranju i komercijalni ugovor. Kritika je bilo najviše oko komercijalnog ugovora zbog diskonta koji je dobio Glenkor za aluminijum. Diskont je bio 60, 80 i 100 dolara po toni, a u diskont je uračunato dvadeset dolara troškova transporta od Kombinata do Luke Bar.”
Banjević zaključuje: ,,Ugovor sa Glenkorom možda nije bio sjajan, ali je bio jedino moguć i realan.” Prema njegovom mišljenju, poenta aranžmana sa Glenkorom je da su poslovni efekti bili pozitivni, u iznosu od 25 miliona dolara.
NVO Grupa za promjene je bitno drugačije gledala na ovaj aranžman. „Glenkor odmah po preuzimanju posla pravi ugovor o kreditu sa samim sobom”, objašnjavao je Milenko Popović u ime GZP. „Glenkor daje
KAP-u, kojim upravlja, kredit u iznosu od 25 miliona dolara od kojih 10 miliona ide Vektri, a na svih 25 miliona kamatu plaća KAP. Glenkor preuzima i posao izvoza aluminijumskih ingota, uz cjenovni diskont od 80 do 120 dolara po toni izvezenog aluminijuma. Potom te ingote prerađuje u trupce, što se moglo uraditi i u KAP-u, i po tom osnovu zarađuje dodatnih 200 do 270 dolara po toni. Ukupno 280 do 390 dolara po toni našeg aluminijuma ide Glenkoru”, zaključuje Popović.
Iz tog je vremena i odluka da se konzorcijumu tri firme: Vektra (Podgorica), Venko (Hjuston) i CTI (Majami) na sedmogodišnje upravljanje povjeri Fabrika za proizvodnju pečenih anoda (Anotek). Četiri godine kasnije, oba Vladina savjetnika za privatizaciju KAP-a – BNP Paribas i CRU Statexiz – ocijenili su da je ugovor sa Anotekom poguban za Kombinat i predložili da se raskine. Nakon privatizacije, novi vlasnici KAP-a su to i uradili.
| Miroslav Ivanišević tvrdi da on nema ,,bilo kakve veze” sa reprogramom dugova Kombinata aluminijuma, i da je potpisao samo ono što je bilo u okviru njegovih nadležnosti kao ministra finansija |
DUGOVI RASTU: Žarko Rakčević ukazuje na nepoštovanje Ugovora od strane potpisnika. Glenkor je, objašnjava on, imao obavezu da u roku od devedeset dana nakon potpisivanja Ugovora o menadžmentu sačini biznis plan, napravi strategiju modernizacije KAP-a i reprograma dugova. To nije urađeno. Glenkor nikada nije podnio ni izvještaj o upravljanju, iako je ugovorom bilo predviđeno da se on podnosi dva puta godišnje, tvrdi Rakčević.
U međuvremenu, dugovi KAP-a se nijesu smanjivali već rasli. I to u korist Glenkora, koji je za usluge menadžmenta plaćan, prve godine – milion dolara, a druge jedan odsto ukupnog prometa Kombinata. Samo na ime kamata Glenkor je od marta ’99. do avgusta 2000. dobio preko četiri i po miliona dolara.
Ni ovaj dio priče o podgoričkom Kombinatu aluminijuma nije mogao proći bez angažmana Brkovićeve Vektre. ,,Vektra je bila garant Glenkoru za plasman kapitala u KAP-u do potpisivanja Ugovora o menadžmentu 7. oktobra”, objašnjava Brković u nedjeljniku Vreme krajem 1998. ,,Od efektivnog preuzimanja menadžmenta Glenkor direktno prodaje aluminijum i nabavlja sirovine i repromaterijal iz inostranstva. Vektra će obavljati dio transporta od Bara do Podgorice i nazad (veći dio prevoza sirovina radi ŽTP), kao i špediterske usluge.”
Prema ugovoru o reprogramu dugova koji je potpisan 27. aprila 2001. KAP je u tom momentu bio dužan oko 240 miliona dolara. Najveći povjerioci ostali su: podgorička Vektra (nešto preko 61 milon dolara), Glenkor koji potražuje preko 36 miliona dolara i Standard banka kojoj KAP duguje preko 29 milona dolara. Ova tri povjerioca potražuju 126,9 milona dolara, ili više od polovine ukupnih dugova Kombinata.
Na još jednu nelogičnost u ovom aranžmanu ukazao je Nebojša Medojević: ,,Ugovorom o reprogramu iz 2001.godine sve devizne transakcije Kombinata idu preko Standard banke iz Londona. To je suprotno našim zakonima o deviznom poslovanju. KAP je, prema našim zakonima, transakcije sa inostranstvom morao da vrši preko domaćih banaka. Tako je u priči o KAP-u sve naopako: Vektra je strana kompanija, a Standard banka preuzima ulogu domaćih poslovnih banaka. I iz toga se vidi da nema gotovo ni jednog segmenta u poslovanju Kombinata koji ne bi trebalo da bude predmet interesovanja institucija koje se bave privrednim kriminalom.”
Mimo odluke Vlade, i suprotno tada važećem Zakonu o zaduživanju, Reprogram su potpisali tadašnji ministri privrede i finansija Vojin Đukanović i Miroslav Ivanišević. U strogoj tajnosti. Vojin Đukanović, naknadno, objašnjava da je Ugovor o reprogramu ovjeren ,,u zadnji čas jedva tri dana prije nego što je KAP dospio u poziciju da zaustavi proizvodnju zbog nedostatka repromaterijala”.
,,Rekli smo”, svjedoči Rakčević, ,,ukoliko ugovor o reprogramu dugova
KAP-a bude potpisan, napustićemo Vladu. Uprkos tome, naše kolege iz koalicije su potpisale ugovor, koji je nelegalan i nelegitiman, jer su zadužili Crnu Goru, van vlade i parlamenta. Po tom ugovoru tri najveća povjerioca: Glenkor, Vektra i Standard banka preuzimaju resurse države i upravljanje nad njima. Postaju suštinski vlasnici Kombinata, dobijaju svoje predstavnike u Upravnom odboru.”
KO JE GAZDA: Da bi slika o ,,poslu stoljeća” bila kompletna, valja sagledati makar osnovne informacije o Glenkoru. Kompaniju je osnovao državljanin SAD Mark Rič, nakon što je 1983. pobjegao iz Amerike gdje je osuđen za utaju poreza (,,najveću u istoriji SAD”, tvrdi legendarni gradonačelnik Njujorka Roberto Đulijani), kršenje sankcija prema Iranu, koje su SAD zavele zbog višegodišnjeg utamničenja službenika njihove ambasade u Teheranu i zloupotrebe pri trgovini naftnim derivatima nabavljenim iz robnih rezervi (povlašćena nabavka u vrijeme naftne krize) čijom je ilegalnom prodajom kompanija Marc Rich / CO zaradila više stotina miliona dolara.
Nakon bjekstva Rič je utočište našao u Švajcarskoj, pošto ta zemlja sa SAD nema ugovor o ekstradiciji osuđenika. Tu je osnovao novu kompaniju, ali je, tvrde svjetski mediji, zadržao stare navike. ,,Mark Rič povezan sa ruskom mafijom”, samo je jedan od naslova svjetske štampe u kojima se osnivač Glenkora sumnjiči za nove utaje poreza ili učešće u međunarodnim zavjerama pranja novca. Interesantno je da se dio ovih optužbi vremenski poklapa sa periodom u kome je KAP napravio najveći dio svojih dugova Glenkoru.
| Vojin Đukanović je istakao da je kao ministar privrede 2001. godine potpisao Ugovor u kojem se navodi da će ako KAP ne bude u stanju, vlada isplatiti dugove povjeriocima prilikom privatizacije |
Sud u Njujorku osudio je Riča na 300 godina zatvora zbog utaje 48 miliona poreza i pranja novca. Iako je američkim poreskim organima platio 150 miliona na ime poreza, prijetnje zatvorom spasio ga je tek Bil Klinton 2000. godine, pomilovanjem posljednjeg dana svog drugog predsjedničkog mandata. Ričova bivša supruga Deniza dala je, prethodno, Klintonovoj Demokratskoj stranci skoro dva miliona dolara.
Rič je, prema pisanju stranih medija koja u oktobru 2004. prenosi Dan, napustio Glenkor krajem 1993. godine, da bi se 1995. godine ponovo obreo u biznisu sa kompanijom Mark Rič grup, čije je sjedište – u Cugu, švajcarskom gradiću u kome je smješteno i sjedište Glenkora. Glenkor se bavi trgovinom obojenim metalima, energentima i hranom. Imena njegovih vlasnika su nepoznata.
TUŽBE: A kao potvrdu svojih navoda čelnici GZP su, zbog potpisivanja ugovora o menadžmentu i onog o reprogramu dugova državnom tužiocu podnijeli krivične prijave protiv: Filipa Vujanovića, bivšeg premijera i aktuelnog predsjednika države, njegovih ministara Vojina Đukanovića i Miroslava Ivaniševića, te nekadašnjih direktora državnih fondova: Mihaila Banjevića, Branimira Bojanića i Boža Mihailovića.
,,Osnovno obilježje reprograma dugova KAP-a je diskriminacioni pristup dužnicima”, ocijenio je Milenko Popović, „U privilegovanu A i B klasu kredita svrstano je 96,7 odsto Glenkorovog, 96,1 odsto Standard banke i 86,8 odsto Vektrinog potraživanja. Samo 13 odsto dugova Elektroprivredi i 14 odsto potraživanja Boksita svrstano je u ovu kategoriju, dok su vladina potraživanja u potpunosti u C i D klasi.”
Povodom krivične prijave GzP, potpredsjednik vlade Miroslav Ivanišević 22. jula je saopštio da on nema ,,bilo kakve veze” sa reprogramom dugova Kombinata aluminijuma, i da je potpisao samo ono što je bilo u okviru njegovih nadležnosti kao ministra finansija. On je objasnio da je potpisao ,,da će u slučaju prodaje KAP-a glavni kreditori biti namireni kroz privatizaciju od strateškog investitora, odnosno kroz prihode od privatizacije”.
Vojin Đukanović je, međutim, istakao da je kao ministar privrede 2001. godine potpisao Ugovor u kojem se navodi da će ako KAP ne bude u stanju, Vlada isplatiti dugove povjeriocima prilikom privatizacije. On je kazao i da je saglasnost za potpisivanje Ugovora dala Komisija za ekonomsku politiku, i podsjetio da je napisao u dopisu vladi da je to ,,najbolji događaj tog vremena”, dodajući da ne brine zbog krivične prijave, jer su to “budalaštine”.
Slično su, sva je prilika, zaključili i u tužilaštvu pošto prijave nijesu završile na sudu. Vlast se nije obazirala na kritike. Proces konačne privatizacije KAP-a mogao je da počne.
