,,Savjetovali su nam da samo za jedan dolar prodamo KAP, a sada im nije dobar posao sa Rusalom iako dobijamo stotine miliona”, poručio je kritičarima ugovora predsjednik Tenderske komisije Branimir Gvozdenović. Slijed događaja je pokazao da je uranio sa optimizmom.
Krajem 2003. godine uprava KAP-a je postavila dijagnozu: privatizacija ili stečaj. Kombinat nije modernizovan, ima previše radnika, preopterećen je dugovima, a cijenu i količinu struje nikako da dovede na prihvatljiv nivo.
To su bili glavni razlozi Borda direktora i menadžmenta KAP-a da početkom godine iniciraju privatizaciju, uprkos činjenici da za to nijesu bili zakonski nadležni. Vlada je prihvatila inicijativu i pripremila nacrt strategije privatizacije KAP-a. Javnost je tek tada obaviještene da su dugovi Kombinata ponovo porasli: KAP, u raznim valutama, početkom 2004. duguje između 270 i 320 miliona dolara, domaćim i inostranim povjeriocima. Veći iznos je dokumentovan u Završnom računu KAP-a, a manji u Nacrtu strategije privatizacije.
STRAHOVI I SUMNJE: Mihailo Banjević tada prvi čovjek Kombinata ističe: ,,KAP-u je neophodna modernizacija, jer ne može izdržati konkurenciju, i to bi svi trebalo da znaju. Mi smo posljednja fabrika u Evropi koja nije modernizovana. Važno je od KAP-a napraviti modernu, konkurentnu fabriku”.
Vrijeme je pokazalo da se nakon privatizacije fabrike ništa od priželjkivanog nije obistinilo. Francuska komercijalna banka (CCF) koja je pripremala KAP za privatizaciju navodi da u njega treba uložiti 175 miliona dolara kako bi poslovao profitabilno. Potpredsjednik Savjeta za privatizaciju, Veselin Vukotić kaže da će nakon privatizacije KAP-a, proces privatizacije u Crnoj Gori biti završen, dok savjetnici iz BNP Paribasa, smatraju da za KAP najveći rizik predstavlja odlaganje privatizacije, što na duži rok može dovesti i do likvidacije preduzeća.
SDP, manja članica vladajuće koalicije, ne dijeli entuzijazam po pitanju privatizacije Kombinata. Žarko Rakčević konstatuje kako je „neshvatljivo” da dolazi do promjene statusa KAP-a bez stručne rasprave, bez javnosti i tendera. ,,Jesu li stručnjaci odgovorili javnosti – da li Crnoj Gori i pod kojim uslovima treba ovakav Kombinat aluminijuma? Da li se napravila makroanaliza troškova i prihoda Crne Gore?”, pitao se Rakčević.
Kao odgovor na kritike DPS nudi „kompromis” – zainteresovani imaju pravo da organizuju javnu raspravu, ali ono što će se tamo čuti ne obavezuje Vladu ni na koji način. Premijer Milo Đukanović nije prisustvovao ni jednom od četiri održana panela tokom rasprave o Nacrtu strategije privatizacije KAP-a.
Đukanović je, 11. jula, odgovarajući na pitanje da li privatizaciju treba obustaviti dok se ne utvrde stvarna dugovanja i njihova struktura rekao da ne vidi čvrstu vezu između priče o dugovima KAP-a i njegove privatizacije. Kada je riječ o Ugovoru o menadžementu sa Glenkorom, objasnio je da je tada bio predsjednik Crne Gore, i da su to radili ljudi iz vlade.
Predsjednik Savjeta SDP i član borda direktora EPCG Radivoje Brajović istovremeno pokreće priču o jednom od ključnih pitanja u reprolancu. Brajović u razgovoru za Vijesti kaže da se ne smije prihvatiti da Elektroprivreda obezbjeđuje visoke subvencije budućem kupcu za dugi niz godina, a da takozvani veliki povjerioci koji su imali koristi iz poslovanja sa KAP-om ne preuzmu na sebe dio tereta za nastalo stanje: „Energetski sistem Crne Gore je mali, sa visokim deficitom i ne može da obezbijedi snabdijevanje elektrolize sa cijenama koje tu proizvodnju čine ekonomski održivom. To mogu da rade veliki sistemi sa viškovima energije. Gdje takvih uslova nema elektrolize se gase širom svijeta.”
UPOZORENJA: Nekoliko mjeseci kasnije, 11. oktobra, gotovo identične stavove iznosi poznati svjetski ekonomista, Džefri Saks. On je na Svetom Stefanu crnogorskim zvaničnicima saopštio: ako investitor za Kombinat aluminijuma može da plaća punu cijenu struje, kao i punu ekološku cijenu, tada KAP treba prodati. Ipak, ako investitor ne može da plati punu cijenu, to je kraj igre, i tada problem nije više privatizacija, modernizacija i očuvanje aluminijske industrije, koliko je to problem njenog gašenja, i toga šta treba da se uradi u sljedećih 20 godina za sektor koji više ne proizvodi.
Slično je, tokom javne rasprave, razmišljao i šef kancelarije UNDP u Crnoj Gori Garet Tankosić Keli. On je upozorio da se strategija privatizacije KAP-a uopšte ne bavi time ko će, jednog dana kada se KAP zatvori, da raščisti lokaciju gdje je sada ova fabrika. Nije važno da li je to za deset, 20 ili 30 godina. Kada nestane zaliha boksita, za 30 godina, KAP treba zatvoriti i iščistiti mjesto gdje je sada. Možda i ranije, ako, recimo, cijene struje značajno porastu. I tada će biti neophodno da se stvara novi eko-fond, i vlada treba već sada da zna čija će to biti dužnost – da li novog vlasnika, ili njena, kako bi već sada počela naplaćivati eko-porez na svaku tonu koja se proizvede.
Izvršna vlast je, međutim, ostala uglavnom gluva na ove i slične primjedbe. U njihovom fokusu bio je drugi problem.
„Vlada ili budući vlasnik obavezni su da izmire dugovanja glavnim kreditorima prije ili tokom privatizacije, ukoliko se drugačije ne dogovore kupac i povjerioci”, obznanio je Dragan Brković, predsjednik podgoričke Vektre, pozivajući se na ugovor o reprogramu duga. Zato, kaže Brković, budući kupac mora da razgovara sa povjeriocima. Brković je crnogorskim medijima potvrdio da će Vektra učestvovati na tenderu za KAP i da su razgovori sa drugim potencijalnim učesnicima već obavljeni. Ipak, Brković se unaprijed požalio na ,,vladajuću logiku privatizacije u Crnoj Gori da je bolje strancu pokloniti, nego našem čovjeku prodati”.
Prioriteti Đukanovićevog kabineta potvrđeni su nakon što je pretposljednjeg dana jula vlada usvojila Strategiju privatizacije KAP-a. Saopšteno je – jednoglasno. SDP je, međutim, nezadovoljan načinom rada uskoro napustio Tendersku komisiju i Savjet za privatizaciju. Uporedo sa usvajanjem Strategije Vlada je saopštila kako je „ostavila tužilaštvu i vrhovnom državnom tužiocu Vesni Medenici da preispita ugovore o reprogramu dugova KAP-a, ako sami ocijene da je to potrebno”. Tužilaštvo se nije oglašavalo.
SPORAZUM: Nadmetanje je počelo. Članovi komisije za privatizaciju KAP-a saopštili su da su uslove preliminarnog tendera zadovoljile četiri od osam prijavljenih kompanija. Švajcarski Glenkor, ruski Rusal i Sual, te indijska Vedanta dobile su zeleno svijetlo za nastavak nadmetanja.
Glenkor je slovio kao najveći favorit. ,,Ono što Glenkor čini najozbiljnijim kupcem KAP-a je potraživanje od 34,5 miliona dolara od podgoričke kompanije”, pišu tih nedjelja ovdašnji mediji. Podgorički dnevnik Dan objavljuje: „Prednost nad Rusalom, ruskom kompanijom koja kontroliše 80 odsto tamošnjeg tržišta, Glenkor je ostvario 19. oktobra, kad joj je odobrio kredit od 150 miliona dolara. Rusal je dužan stranim i ruskim bankama 1,4 milijarde dolara i taj mu je kredit bio neophodan da sanira urgentne domaće dugove. Kredit je odobren na tri godine, prvih sedam mjeseci je niska kamata, ali je Rusal obavezan da za sve vrijeme vraćanja kredita švajcarsku kompaniju snabdijeva sirovim aluminijumom. Sličan je ugovor sklopio i sa KAP-om prije šest godina, i dug se sa pet miliona dolara povećao na 34,5, a KAP sav svoj aluminijum prodaje Glenkoru u dvorištu fabrike sa popustom od 80 do 100 dolara po toni. Među stranim kreditorima Rusala najveći je francuska banka BNP Paribas, koju je crnogorska vlada angažovala za svog savjetnika za prodaju KAP-a.”
Iako je sve govorilo da će kompanija koju je osnovao Mark Rič postati većinski vlasnik KAP-a, Glenkor nije predao konačnu ponudu. Samo jedna od of-šor ekspozitura Olega Deripaske daje ponudu na tender. Nakon skoro jednogodišnjih pregovora u kojima je crnogorska vlada napravila brojne ustupke, sporazum je postignut u jesen 2005. godine.
,,Savjetovali su nam da samo za jedan dolar prodamo KAP, a sada im nije dobar posao sa Rusalom iako dobijamo stotine miliona”, poručio je kritičarima ugovora Branimir Gvozdenović, predsjednik Tenderske komisije i član Vlade. Slijed događaja je pokazao da je Gvozdenović uranio sa optimizmom.
