Energy Financing Team (EFT) iz Herceg Novog, članica istoimenog holdinga sa sjedištem u Londonu, prva je privatna kompanija koja je od crnogorske Regulatorne agencije za energetiku (RAE) dobila licencu za trgovinu električnom energijom. Praktično, to znači da je EFT u prilici da, ravnopravno sa EPCG, ponudi snabdijevanje električnom energijom svim potrošačima u Crnoj Gori izuzev onima iz kategorije domaćinstva. Oni pravo da biraju snabdjevača strujom stiču 2015. godine.
Tako je, zabilježiće istoričari, 23. decembra 2009. godine započela liberalizacija energetskog tržišta Crne Gore. Osnovači i vlasnici EFT-e nijesu, ipak, pretjerano euforični zbog toga što bi oni i njihova kompanija mogli naći svoje mjesto u ekonomskim čitankama. Imaju druge prioritete.
Liberalizacija tržišta će samo naizgled dovesti do ravnopravne konkurencije. Za razliku od EPCG koja mora da obezbijedi snadbijevanje svih potrošača, EFT može da bira kome će isporučivati struju. Za očekivati je da to budu veliki potrošači koji su uredne platiše, što može voditi isisavanju novca iz sistema EPCG i obezvređivanju nacionalne kompanije.
«Slava drugima – novac meni». Tako je, prije koju godinu, Vuk Hamović, jedan od osnivača EFT-e, novinarima u Sarajevu objasnio svoju poslovnu filozofiju. Euforije nema ni među potrošaćima. Možda i zbog toga što svi mi već desetak godina trošimo struju kojom nas snabdijeva EFT-a. Samo što smo joj, do sada, račune plaćali uz posredstvo Elektroprivrede.
OD NOVCA DO UGLEDA: Biti potrošač EFT-ine struje, danas, i nije stvar od velikog ekskluziviteta. To sada rade milioni potrošača u petnaestak evropskih zemalja. Od Njemačke, Austrije i Italije, preko Mađarske, Grčke i Slovenije, pa sve do BiH, Srbije, Albanije i Crne Gore, EFT je ove godine kupila i prodala 17 milijardi kilovat sati (približno petogodišnja proizvodnja EPCG) i napravila promet od milijardu eura.
Nekoliko godina unazad, nije bilo tako. Crna Gora je, uz Srbiju , Bosnu i Hercegovinu i Albaniju dio «bermudskog četvorougla» u kome je ova kompanija napravila svoju prvu stotinu miliona. Uz mnogo nepoznanica i kontroverzi.
Priča o saradnji EFT i crnogorske Elektroprivrede počinje krajem prošlog vijeka, kada su novac i veze udružili Vuk Hamović i Vojin Lazarević.
Na jednoj strani: sin narodnog heroja i načelnika Generalštaba JNA, šesdesetogodišnji Hamović je nakon uvođenja međunarodnih sankcija SRJ otišao u London. Tamo je, u GLM International, izgradio karijeru biznismena specijalizovanog za trgovinu (rizičnim) dugovima vlada i kompanija iz tranzicionih zemalja jugoistočne Evrope. Prethodno je, od 1987. kada je napustio direktorsko mjesto u Energoinvestu, sticao iskustvo u zajedničkim kompanijama koje je osnivao sa Zoranom Drakulićem (Ist Point) i Miloševićevim ministrom za privatizaciju Milanom Bekom (Yu Trust). Ujedno je zavrijedio glas značajnog finansijera srpske opozicije, prije svega Demokratske stranke.
Ima onih (inžinjer Boža Bogdanović iz Bora) koji tvrde da je prije osnivanja EFT-e, Hamović sarađivao i sa kontroverznom švajcarskom kompanijom Glencor koju je osnovao još kontroverzniji biznismen Mark Rič. Drugi, pak, (www.biznis.ba – dosije sve o Vuku Hamoviću, Vojinu Lazareviću…) kažu kako se Hamović u želji za zaradom nije libio da službenike konkurentskih kompanija angažuje kako bi, u tajnosti, radili za njegov račun. I to ilustruju primjerom Gorana Novakovića koji je upravo u Glencor-u dobio otkaz nakon sumnji da radi u korist Hamovića. Novaković je potom, 2001. na preporuku vlasnika EFT-a angažovan u Vladi Srbije kao ekspert za energetiku.
Na drugoj strani – Vojin Lazarević (49), kotoranin čiji su preci bili znameniti pomorci, ljekari, poslanici u Skupštini Kraljevine Jugoslavije, advokati… Raspad SFR Jugoslavije dočekao je u porodičnoj advokatskoj kancelariji, da bi ubrzo uvidio mogućnosti koje pruža angažman u biznisu i politici tog vremena. Pa se paralelno oprobao na obije strane. Potom je registrovao preduzeće Pima i postao finansijer i poslanik Narodne stranke.
Saradnja je, sudeći po sjećanjima tadašnjeg predsjednika NS Novaka Kilibarde, bila obostrano korisna: “Ja sam mu pribavio diplomatski pasoš… Vojin je tada bio i republički i savezni poslanik NS, htio sam da mu položaj u stranci bude analogan biznisu i pedigreu.” Kilibarda se prisjeća: “Samo me jednom Vojin zloupotrijebio. Išli smo s tivatskog aerodroma za Beograd, nešto se bijaše uščepao, ne drži ga mjesto, primičemo se kontrolnom punktu, zna Vojin da mene neće pretresati pa mi dade nekakve dvije podebele koverte, jedva sam ih smjestio u njedra. Nijesam pitao šta je u njima, vidim da mu je laknulo kad smo ušli u avion”.
Naknadno je Kilibarda shvatio o čemu se radi pa je, u vrijeme kampanje za i protiv HE Buk Bijela za čiju gradnju je bila zainteresovana EFT-a, izjavio: “Moram reći da je Lazarević veliki majstor za mutne poslove i pranje novca u velikim svotama”. U isto vrijeme (ljeto 2004.) dnevnik Dan javlja da su o sudbini tog projekta, u manastiru Tvrdoš, razgovarali premijer Milo Đukanović i Vuk Hamović.
Pod pritiskom javnosti, planovi o potapanju Tare su se izjalovili. EFT se od tada pominje kao mogući koncesionar elektrana na Morači čiju gradnju Vlada intenzivno priprema. Neko bi tako dobio struju za prodaju, neko priliku da uposli građevinsku mehanizaciju, pa je dogovor i dalje moguć. Pod uslovom da računice ne pokvari A2A, odnosno, neko obećanje dato Italijanima tokom skorašnjeg procesa dokapitalizacije EPCG. Ili da Hamović, kao u i slučaju kupovine EPCG, i pored zvučnih najava, odustane od učešća na tanderu bez objašnjenja.
SAM SVOJ MAJSTOR: Ali, za ovu priču je važniji period od 1998. do 2001. godine. Tada je Lazarević bio angažovan u Vladi Filipa Vujanovića, prvo kao ministar bez portfelja a potom ekonomski savjetnik, dok je državne interese zastupao i kao član borda kotorskog Jugopetrola i predsjednik Skupštine akcionara EPCG. Lazarević je dao ostavku na mjesto premijerovog savjetnika 31. decembra 2000. godine, kad su narodnjaci izašli iz koalicije sa DPS-om i SDP-om, ali je ostao predsjednik Skupštine Elektroprivrede sve do proljeća naredne godine, odnosno, dok nije potpisan ugovor o kupovini struje sa novoosnovanom londonskom kompanijom EFT, u kojoj je on bio direktor i suvlasnik.
Činjenica da je Lazarević, maltene, sam sa sobom ugovorio posao kojim će najveća državna kompanija iz Crne Gore struju proizvedenu u susjednoj BiH (Republici Srpskoj) kupovati preko njegove kompanije iz Londona privukla je pozornost svih – izuzev onih koji su “po službenoj dužnosti” morali da obrate pažnju. Zvaničnici su ostali nijemi. Sa izuzetkom rijetkih koji su, na razne načine, pokušavali da opravdaju ovaj angažman.
Najdugovječnije je ostalo objašnjenje pomoćnika direktora EPCG za ekonomska pitanje Đorđa Milića. On je krajem 2001. objasnio da se struja kupuje na taj način zato što EPCG nema para ni bankarskih garancija, pa je morala pronaći posrednika spremnog da rizikuje kašnjenja od dva do tri mjeseca. Gotovo identičnu priču, koju godinu kasnije, ponudili su zvaničnici EPS odgovarajući na optužbe da su poslovima sa EFT-om oštetili državu: Na tenderu za uvoz 1,59 miijardi kilovata za potrebe EPS, koju su finansirale SAD, Hamovićeva ponuda je ocijenjena kao najpovoljnija iako je bila 650.000 dolara skuplja njemačkog RWE.
“Da postoji ikakva sumnja u neregularnost uvoza električne energije preko EFT međunarodna zajednica ne bi to finansirala”, branio se Lazarević.
Upravo tim riječima Lazarević pobija sopstvenu i odbranu čelnika EPCG – i pokazuje da su izjave da nacionalna kompanija nema novca ni bankarskih garancija korišćene kao izgovor da EFT dobije posao. U proljeće 2003. saznali smo da je USAID, između 1999. i 2001. godine, Crnu Goru pomogao sa 11 miliona dolara namijenjenih za finansiranje uvoza struje od Elektroprivrede Republike Srpske. Upravo taj novac, garantovan od Vlade SAD-a, je završio na računima EFT-e.
Skraćeni opis tog posla prenosimo sa sajta sarajevskog Centra za istraživačko novinarstvo: Hamović preko GML-a pravi sporazum sa EP RS-om i u ljeto 1999. godine počinje da otkupljuje njena potraživanja od EP CG. Primjera radi, u avgustu te godine, GML je dobavljačima EP RS-a isplatio 2,27 miliona dolara, koje će namiriti od iste vrijednosti duga EP CG-a.
U to vrijeme američka vlada je davala finansijsku pomoć Crnoj Gori i ta informacija je bila poznata javnosti. Međutim, ono što javnost nije znala je da je dio te pomoći, tačnije 11.9 miliona dolara, bio namijenjen za plaćanje duga za električnu energiju, kupljenu od EP RS-a.
Svega nekoliko sedmica nakon pomenute razmjene duga, tačnije 30. augusta 1999. godine, USAID je uplatio prvu tranšu na račun EP RS-a u visini od 3.7 miliona dolara. Sedam dana kasnije EP CG se pismeno obraća EP RS-u i navodi kako EP CG ne duguje ništa EP RS-u i da novac treba preusmjeriti na račune GML-a i nekoliko drugih povjerilaca.
Ovaj šablon, po kome će GML kupovati dugove prije dospijeća USAID-ovog novca, bio je ponavljan tokom 1999. i 2000. godine. Kako se navodi u e-mailu koji je CIN dobio od glasnogovornika EFT-ja Nenada Savića, u svim ovim transakcijama GML je zarađivao novac kupovinom dugova uz 30 odsto popusta. “
Varnice i bez struje
U Srbiji su Hamovića i Lazarevića optuživali za sumnjivu dokapitalizaciju Nacionalne štedionice uz pomoć ministra Mlađana Dinkića i njegovih saradnika. Nacionalna štedionica u kojoj su junaci ove priče kontrolisali 54,2 odsto kapitala prodata je grčkoj EFG banci. Računa se da su Hamović i Lazarević dobili 41 milion eura, deset puta više nego što su uložili u ovaj posao.
Probleme, ali međunarodne, izaziva poslovanje moskovske Euroaksis, nekadašnje Veksim banke, čiji su suvlasnici Hamović (napustio je u međuvremenu) i Lazarević. Tamo je dio svojih depozita, u vrijeme dok je Dinkić bio guverner, držala i Narodna banka Srbije, dok Euroaksis od 2000. godine u kontinuitetu prate afere. Navodno je, početkom 2008. godine, njeno poslovanje ispitivala i ruska Federalna služba bezbjednosti.
Prema pisanju albanskog dnevnika Shekuli, Lazarevićevo poslovanje je predmet dugogodišnje analize i praćenja njemačkih i američkih bezbjednosnih službi zbog navodne umiješanosti u poslove sa transportom materijala korištenih za programe nuklearnog naoružanja u Libiji i Iranu. Ovakve konstatacije albanski list zasniva na dokumentima ugledne američke analitičke organizacije NTI, koja se bavi pitanjem nuklearne profileracije. Prema saznanjima ove organizacije, Lazarevićeva Rudnap export – import se našla na radarima CIA i njemačke BND tokom 90-ih, kada je Libija od vojnih struktura bliskih Miloševićevom režimu u Srbiji pokušala da obezbijedi rezervne djelove i tehničku pomoć pri izgradnji raketnog sistema SS-21. Potvrda je dobijena u aprilu 1993., kada su ukrajinske vlasti zaplijenile pošiljku 80 tona anomijum-perklorata, koji se koristi za raketno gorivo. Pošiljku je u Ukrajini preuzeo upravo Rudnap.
Povod za tekst u Shekuli bila je nezapamćena afera sa otukupom struje. Naime, u februaru 2007., albanska Vlada je saopštila da će Rudnap, do tada na tržištu potpuno nepoznata kompanija, sa 50 MW snabdjeti Elektroprivredu Albanije (KESH). Ispostavilo se da je do dogovora došlo nakon jednog od privatnih sastanaka albanskog premijera Saljija Beriše sa Vojinom Lazarevićem u Moskvi.
Lazarevića u Crnoj Gori prati priča o pokušaju da se, bez tendera, kotorski Jugopetrol proda ruskom Luk oilu. Ujedno, on je i jedan od aktera afere Timor: pokušaja da se Vujanovićeva vlada zaduži za 30 miliona dolara kod firme koja ne postoji, a mnogi su smatrali da bi neko tim aranžmanom oprao prljavi novac.
U februaru 2002. godine, do danas nepoznati napadači, pucali su na Lazarevića dok je ulazio u svoju zgradu u beogradskom naselju Senjak. Nešto ranije, prema svjedočenju stanara, na parkingu ispred iste zgrade njegov automobile je “letio u vazduh”.
PROVJERE I(LI) POMILOVANJA: Visoki predstavnik za BiH Pedi Ešdaun je u februaru 2003. godine zbog milionskih finansijskih malverzacija smijenio predsjednika Upravnog odbora Elektroprivrede RS Boška Lemeza i generalnog direktora Svetozara Aćimovića. Do smjena je došlo pošto je objavljen izvještaj specijalnog revizora OHR, koji je sugerisao da EFT, «usljed korupcije i plaćanja mita”, uživa privilegovan položaj u trgovini električnom energijom sa Elektroprivredom RS. Istraga je trajala da aprila 2006. kada je saopšteno da optužnica neće biti podignuta.
EFT je tada izjavio da je slučaj odbačen zbog nedostatka dokaza. Jonathan Ratel, tužilac koji je vodio ovaj slučaj rekao je kako je predmet obustavljen jer tužilaštvo u to vrijeme nije imalo dovoljno novca: “To je stvarni razlog. Specijalni odjel je imao kronični manjak sredstava. Nedostajali su mu iskusni tužioci. Nismo imali novca da angažujemo sudskog vještaka za računovodstvo da provede istragu u ovom predmetu. Nije se radilo o manjku dokaza”, kazao je Ratel za www.cin.ba.
Sudbina pomoći koju je USAID namijenio Crnoj Gori bila je predmet istrage i Kancelarija za teški privredni kriminal Vlade Velike Britanije. Prema nezvaničnim saznanjima podlupom.info, u sklopu te istrage od zvaničnika u Podgorici je zatraženo da provjere i objasne svrsishodnost uplata koje su iz EFT-a stizale na inostrane račune jednog ministra iz tadašnje Vlade Crne Gore. Ostali su baz odgovora. Čelnici EFT su kao svog zastupnika imenovali Roberta Gelbarda, bivšeg specijalnog savjetnika predsjednika SAD Bila Klintona. A Kancelarija za kriminal je, nakon dolaska novog šefa, sredinom 2008. odlučila da povuče optužbe protiv EFT-a.
“Odbacili smo predmet zbog pravnog savjeta u kojem je izneseno da je mala mogućnost uspješnog završetka sudskog procesa”, izjavio je glasnogovornik SFO-a Sam Jaffa.
U poslovanju EFT postoji još zanimljivih detalja. Tako se ispostavilo da je EFT svega 12 dana nakon svog osnivanja (13. oktobra 2000.) otkupila sve zimske viškove EP RS do kraja februara naredne godine. Elektroprivreda Srbije nije reagovala iako je upravo ona bila dugogodišnji kupac i korisnik viškova EPRS. Zato su te zime struju kupovali od EFT-a, a u Srbiji su zabilježene rekordne restrikcije struje. Većina ljudi iz tadašnjeg poslovodstva EP Srbije radila je ili i danas radi u beogradskoj Rudnap Grupi Vojina Lazarevića.
Skupština Srbije je u martu 2004. formirala anketni odbor koji je trebao da ispita rad EPS i optužbe da su čelnici kompanije “sklapali štetne ugovore sa firmom EFT i time državi, EPS-u i potrošačima nanijeli štete koje se mjere milionima eura”. Iako se parlament nikada nije izjasnio o njihovim preporukama, Anketni odbor je uz pomoć svjedoka dao dragocjena svjedočanstva o saradnji EFT i državnih elektroprivreda iz regiona.
Tako je nekadašnji zamjenik srpskog ministra za energetiku Nikola Nikolić naveo da se EPS “pretvorio u servis jednog trgovca strujom”. On je objašnjavao da je EPS, mimo tržišne logike, struju od EFT-a preuzimala čak i ljeti, uz obavezu da će je vratiti u zimskom periodu, kada je ionako suočena sa nestašicom električne energije. “Vrhunac je, ipak, što je struja preuzimana kada je kilovat koštao 2,4 centa, a vraćana kada je cijena bila 4 centa, uz obavezu da će EPS za svaki kilovat EFT-u vratiti 1,14 kilovata. To je zločin” – rekao je Nikolić navodeći primjere da je EPS kupovala struju od EFT dok je istovremeno gasila svoje termoelektrane i ispuštala viškove vode iz prepunih akumulacija HE Bajina Bašta. Nikolić je naveo i podatak da je EFT od Naftne Industrije Srbije kupovala mazut za 122 dolara po toni, dok je u isto vrijeme tonu mazuta EPS plaćala 196 dolara.
Slična tema u Crnoj Gori nikada nije došla na red, iako su aranžmani sa EFT-om iz godine u godinu bivali sve veći i skuplji. Izuzev Slobodana Dakovića, izvršnog direktora EPCG koji je u vrijeme prvog ugovora sa EFT podnio ostavku (zbog nestašica struje) svi zvanični i nezvanični akteri ovog posla su ili ostali na tadašnjim položajima ili su napredovali u državnoj službi. Napredovala je (rasla) i cijena struje koji je isporučivala EFT: od 25,5 eura za megavat (2001. godina), preko 30,9 naredne, 67 iz 2007. godine, do rekordne 2008. kada je Hamovićeva EFT ponudila struju po cijeni od 87 Eura za megavat. Nakon što je EPCG odbila tu ponudu i ponovila tender, EFT je spustila cijenu i ponovo bila prvorangirana. Iz te komapanije, danas, objašnjavaju da je do sniženja došlo zbog globalne ekonomske krize a ne zbog toga što je EFT ponudila struju po cijeni punoj većoj od nabavne pa je imala prostora za popust.
Treba napomenuti – Lazarević je svoj udio u EFT –i prodao i napustio kompaniju 2005, od kada se trgovinom struje bavi preko Rudnap Grupe. To se, otprilike, poklapa sa vremenom kada su lokalne elektroprivrede umjesto direktnih pogodbi struju počele nabavljati putem javnih tendera. Ipak, zahvaljujući stečenim tržišnim pozicijama, Hamović i Lazarević su ostali glavni snabdjevači EPCG kojoj, zavisno od godine, isporučuju i do 85 odsto potrebne struje iz uvoza.
Sada će EFT-a biti u prilici da velikim potrošačima direktno ponudi snabdijevanje električnom energijom. „Plan EFT-a je jednostavan, nastojaćemo da pridobijemo što više potrošača u Crnoj Gori“, kazao je Gordan Stojović, direktor ovdašnje podružnice EFT-e.
Problem može biti to što će EFT-a strujom snabdijevati i Elektroprivredu, što znači da će diktirati cijenu ne samo svojim potrošačima već i jedinom konkurentu na tržištu. I eto prilike za nove, velike i male, monopole i ekstraprofite.
