Predstavka Evropskom sudu za ljudska prava

Poštovani, obavještavam vas da sam, povodom odluke Ustavnog suda koji je ocijenio da je Zakon ”euro po euro” ustavan, po punomoćju 24-oro zaposlenih u NVO MANS, pripremio predstavku Evropskom sudu za ljudska prava koju ćemo sa pratećom dokumentacijom uputiti sudu u Strazburu.

U predstavci se, između ostalog, navodi sljedeće:

Odluka Ustavnog suda Crne Gore donešena je kršenjem člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kojim se garantuje pravično suđenje i u ustavnosudskom postupku, ako on može biti odlučujući za građanska prava i obaveze. Podnosiocima je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.Konvencije i pravo na neometano uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

Odluka Ustavnog suda sastoji se od citiranja propisa, izvoda iz knjiga finansijske teorije, ocjene legitimnosti (ne ustavnosti), pozivanja na Ustave drugih država, pozivanja na odluke Saveznog Ustavnog suda SR Njemačke koje se odnose na ocjenu drugačijih akata, dok nema ocjene ni jednog od navoda podnosilaca inicijative.

Podnosioci ukazuju da sastav Ustavnog suda ne daje garancije da je to nezavisan i nepristrasan sud, odnosno da je nezavisan od izvršne vlasti, tj. Vlade koja je bila i jedna od stranaka u postupku i na čijem je mišljenju sud uglavnom zasnovao i odluku. U tom smislu ukazano je na veze predsjednika Ustavnog suda Milana Markovića sa bivšim premijerom i predsjednikom vladajuće partije DPS, na činjenicu da je od Vlade kojom je predsjedavao Milo Đukanović dobio po izuzetno povoljnim uslovima 40.000 eura za kupovinu stana, da je kao član Zakonodavno-pravne komisije Skupštine Crne Gore primao novčanu naknadu, da je bio član komisija na Pravnom faklutetu koje su prihvatile doktorske disertacije visokih funkcionera vladajuće partije (DPS) Miodraga Vukovića (poslanik Skupštine) i Bora Vučinića (bivši ministar i sada direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost), a koje je poslije sporio Senat Univerziteta jer nijesu bile naučno djelo već politički pamflet.

Ukazano je i da su sudije Ustavnog suda Miraš Radović, Miodrag Latković i Miodrag Iličković izabrani za sudije sa pozicija u izvršnoj i zakodovanoj vlasti, gdje su primali značajne naknade po raznim osnovama. Dakle, četvorica od ukupno šest sudija koji su donijeli odluku direktno su povezani sa izvršnom i zakonodavnom vlasti. Zato su ove sudije nezakonito čekali izjašnjenje Vlade, a zatim na tom Vladinom mišljenju zasnovali su svoju odluku. Obzirom na značaj koji je Ustavni sud u svojoj odluci dao mišljenju Vlade, Ustavni sud je morao dati podnosiocima mogućnost da daju svoj odgovor.

Neobavještavanje podnosilaca o tom mišljenju, predstavlja kršenje principa ravnopravnosti strana (Slimane-Kaïd protiv Francuske (2000.), MacGee protiv Francuske (2003.), Krcmár i ostali protiv Češke Republike (2000.), Fortum Corporation protiv Finske (2003.), APEH Üldözötteinek Szövetsége i ostali protiv Mađarske (2000.) i Walston protiv Norveške (2003.)). Na isti način Ustavni sud je postupio i sa podacima za koje u odluci navodi da je ”pribavio” od mobilnih operatera, snabdjevača električnom energijom i kablovskog distributera, a na kojima je takođe zasnovao svoju odluku. Ni ovi podaci, kao ni mišljenje Vlade, nijesu u vezi sa ustavnosti zakona koje podnosioci osporavaju, ali Ustavni sud im je dao značaj pri odlučivanju, a podnosioce o njima nije obavijestio, niti im dao mogućnost da odgovore.

Do strane 5. u odluci Ustavnog suda, nema ni jedan navod koji bi se makar i posredno ticao odgovora na bilo šta što je navedeno u inicijativi podnosilaca, a na strani 5. Ustavni sud objašnjava teorijski pojam takse, pa zaključuje se taksa ”plaća kao nadoknada za određenu uslugu koju neki državni organ pruža obvezniku”. Dalje se citiraju navodi iz finansijske teorije i konstatuje da ”gotovo u svakom taksenom sistemu ima taksa koje se plaćaju nezavisno od toga da li se koristi usluga javnog tijela”.

Ustavni sud nije objasnio kakvu to uslugu dobijaju građani od države zauzvrat što im se svaki mjesec otima novac, kao ni koje to javno tijelo daje građanima usluge za naplaćene takse. Podnosioci su ukazali da je očigledno da se radi o taksi koju država naplaćuje zbog problema u budžetu uzrokovanih lošim potezima izvršne vlasti i zaduženjima u korist drugih lica, koja nijesu građani Crne Gore i koji jedino dobijaju uslugu države tako što se novcem od taksi vraćaju njihova zaduženja.

Ustavni sud navodi i da ”nije nadležan da ocjenjuje cjelishodnost i opravdanost opšteg poreskog sistema, odnosno pojedinih modela prikupljanja dažbina i drugih prihoda u Crnoj Gori”, ali takođe utvrđuje da osporeni zakon ima legitimni cilj, pozivajući se na mišljenje Vlade, čime pokazuje da je upravo ocjenjivao cjelishodnost i opravdanost osporenog zakona, a ne njegovu ustavnost.

Zato je obrazloženje kakvo je dao Ustavni sud samo po sebi kontradiktorno, a takva obrazloženja nijesu u skladu sa članom 6. Konvencije (Hirvisaari protiv Finske, 2001). Podnosioci znaju da je legitimni cilj očuvanje stabilnosti budžeta i to nijesu osporavali, ali po logici Ustavnog suda bilo bi ”koherentno i usklađeno” da se taj legitimni cilj obezbjeđuje, na primjer, i međunarodnim švercom.

U nerazumljivoj i nerazumnoj odluci Ustavni sud navodi i da sva lica ”imaju pravo da koriste javna dobra” i dužnost da plaćaju dažbine državi i ”obezbijede finansijska sredstva, kako bi ponuda tih javnih dobara mogla da bude efikasnija i kvalitetnija”, ali ne navodi o kom se to javnom dobru radi i koja se to javna dobra poboljšavaju naplatom, čime je prekršio član 6. Konvencije koji nameće obavezu sudovima da daju obrazloženja svojih odluka, a ne da citiraju teoriju i govore o opštim pravima i obavezama i da daju nerazumna obrazloženja koja nijesu ni u kakvoj vezi sa zahtjevima stranaka.

Osporeni zakon omogućava definitivno lišenje imovine obveznika taksi bez razumnog osnova i na potpuno proizvoljan način, omogućava nepravičnu primjenu, ne zadovoljava zahtjeve preciznosti i predvidljivosti i ne daje ni osnovne procesne garancije obveznicima taksi, što je Ustavni sud potpuno zanemario.

Ustavni sud je u donošenju odluke utvrđivao legitimnost cilja koji se želio postići zakonom, iako to nije njegova nadležnost i iako podnosioci tu legitimnost nijesu osporavali, a zatim je u odluci nerazumljivo i naveo podatke koje je ”pribavio” od mobilnih operatera, snabdjevača električnom energijom i kablovskog distributera, kako bi utvrdio broj taksenih obveznika za mjesec jul 2012. godine, pa je i na ovim podacima zasnovao svoju odluku o ustavnosti (!?).

Takođe, Ustavni sud se u odluci bavio pitanjem da li taksene obaveze predstavljaju prekomjeran teret, tumačio je ”spososobnost plaćanja” po finansijskoj teoriji i po komparativnoj analizi ustavnih rješenja Hrvatske, Srbije, Italije, Španije (!?) i zatim utvrdio da je zakonodavac ovlašćen da ocjenjuje srazmjernost fiskalnih obaveza.

Dakle, Ustavni sud nije odgovorio na bitne navode podnosilaca, već se bavio pitanjima koja nijesu bila predmet inicijative podnosilaca, pa je nerazumljivo, neustavno i nerazumno analizirao i pravne sisteme drugih država, od kojih ni jedan ne poznaje zakon kakav je čuveni Zakon o taksama ”euro po euro”.

Štaviše, Ustavni sud je u svojoj odluci citirao i odluke Saveznog Ustavnog suda SR Njemačke (!?), iako taj sud nije imao priliku da se izjašnjava o predmetu koji je sličan ovome, iz prostog razloga jer pravni sistem SR Njemačke ne poznaje propis koji propisuje takse kakve su propisane Zakonom ”euro po euro”.

Donošenje osporenog zakona uslijedilo je odmah po aktiviranju garancija koje je izvršna vlast dala u korist njenih partnera – stranih državljana. Zato je obračun i naplata spornih taksi isključivo rezultat loših i sumnjivih poteza izvršne vlasti i jasno je da obveznici taksi ne dobijaju nikakvu uslugu zauzvrat, kako to neosnovano navodi Ustavni sud. Stoga je tumačenje Ustavnog suda da je lišenje imovine obveznika u javnom interesu apsolutno bez razumnog osnova i kao takvo predstavlja kršenje člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju. Obračun i naplata taksi na način kako je to propisano osporenim zakonom predstavlja neproporcionalan i nerazuman teret za taksene obveznike, pa i za podnosioce, odnosno nepravedno bogaćenje na njihov račun.

Ustavni sud je zanemario i da osporeni zakon propisuje da taksu obračunavaju, obustavljaju i uplaćuju privredna društva, a ne organi državne uprave, i da pri tome ne donose rješenje ili bilo kakav pojedinačni akt obveznicima plaćanja na koji bi oni morali imati pravo žalbe, već je nerazumno konstatovao da se se neizdavanjem pojedinačnih rješenja ne derogira pravo na pravni lijek, niti pravo pokretanja postupka zaštite prava. U tom smislu Ustavni sud upućuje na Zakon o upravnom sporu, pred kojim se osporava zakonitost upravnih akata.

Dakle, Ustavni sud poziva građana da osporavaju akte koji ne postoje i koje im niko nikada neće dostaviti.

Tako je Ustavni sud potvrdio zakon koji uskraćuje pravo na pristup sudu i koji omogućava automatsko i svakomjesečno otimanje imovine građana. Svakomjesečna naplata taksi bez obaveze donošenja rješenja ili drugog akta i bez prava na žalbu protiv takvog akta, predstavlja intervenciju države koja oduzima imovinu građana, ne dajući im mogućnost da učestvuju u postupku i da podnesu žalbu. Potvrđivanjem ustavnosti takvog zakona, Ustavni sud je podržao kršenje osnovnog prava obveznika – prava na pravni lijek protiv odluke kojom se rješava o njihovim obavezama.

Veselin Radulović
advokat NVO MANS