Tumačenje predsjednika Skupštine da prema Zakonu o državnom tužiocu predlog za smjenu Ranke Čarapić može da pokrene isključivo ministar pravde, ulogu Skupštine i njena ustavna ovlašćenja dovodi do potpunog apsurda.
Ustavom Crne Gore je propisano da Vrhovnog državnog tužioca imenuje i razrješava Skupština Crne Gore, dok je Zakonom o državnom tužiocu propisano da to Skupština čini na predlog Tužilačkog savjeta.
Međutim, predsjednik Tužilačkog savjeta je u isto vrijeme i sam Vrhovni državni tužilac, Ranka Čarapić, dok šest od ukupno 10 članova dolazi iz redova tužilačke organizacije. Apsurdu tu nije kraj, jer upravo Vrhovni državni tužilac predlaže Skupštini koje članove iz reda tužilaca i njihovih zamjenika treba da izabere u Tužilački savjet.
Na taj način Ranka Čarapić bira podobne iz tužilačke organizacije da budu članovi Tužilačkog savcjeta, za šta mjesečno dobijaju i apanažu od više stotina eura. Istovremeno, gospođa Čarapić im je nadređena, pa je apsurdno očekivati da će ti ljudi, koji su na funkciju člana Tužilačkog savjeta došli zahvaljujući volji Ranke Čarapić, u bilo kom trenutku otkazati povjerenje svojoj šefici.
Ukoliko, pak bar neko od tužilaca i njihovih zamjenika ne bi glasao za smjenu Ranke Čarapić, teorijski bi bilo neizvodljivo da je Tužilački savjet smijeni, jer od deset članova, šest dolazi iz tužilaštva.
Dodatan apsurd je u načinu na koji se pokreće smjena gospođe Čarapić.
Po tumačenju gospodina Krivokapića, smjenu može pokrenuti samo i isključivo ministar pravde, što izvršnoj vlasti daje mogućnost direktne kontrole nad radom tužilaštva i ulogu Skupštine svodi na pukog verifikatora odluka koje donese Tužilački savjet, na inicijativu izvršne vlasti.
Štaviše, Skupština odlučuje o imenovanju novih tužilaca na predlog Tužilačkog savjeta, pa tako i o novom Vrhovnom državnom tužiocu. Kada jednom istekne mandat gospođi Čarapić, nema mehanizama koji bi je spriječili da se nametne kao jedini kandidat za novi mandat. Ona, kao predsjednik Tužilačkog savjeta, može predložiti samu sebe za novi mandat Vrhovnog državnog tužioca, a Skupština to u najboljem slučaju može da odbije, pa bi Ranka Čarapić ostala vršilac dužnosti Vrhovnog državnog tužioca sve do izbora novog. To može da traje sve dok gospođa Čarapić jednog dana ne odluči da je vrijeme da ode sa te funkcije, a ne kada to ocijeni Skupština, kao što to propisuje Ustav Crne Gore.
Zakonom o državnom tužiocu je predviđeno da je jedan od uslova za razrješenje gospođe Čarapić da ona Skupštini ne dostavi izvještaj o radu tužilaštva zaključno sa 31. martom 2010. godine.
Opšte je poznata činjenica da gospođa Čarapić nije dostavila izvještaj u predviđenom roku, pa se postavlja logično pitanje, da li sada Ranko Krivokapić treba da zamoli ministra pravde da pokrene njeno razrješenje, pa da onda lobira među podređenima gospođe Čarapić da podrže taj predlog, jer je Skupština nemoćna da zaštiti svoj integritet i šefa tužilaštva da poštuje zakon.
Ovakvim zakonskim rješenjima je ustavna uloga Skupštine potpuno obesmišljena, a umjesto da se gospodin Krivokapić zbog toga zabrine i učini nešto konkretno po pitanju faktičke nesmjenjivosti Vrhovnog državnog tužioca i konflikta interesa ugrađenog u zakonska rješenja, on takvo stanje koristi kao izgovor.
Sa žaljenjem moramo konstatovati da smo pogriješili vjerujući da MANS ne treba da predsjednika Skupštine opominje šta su njegove obaveze i ustavna ovlašćenja, ali sve su prilike da gospodinu Krivokapiću iz nekog razloga odgovara da se ne miješa previše u svoj posao.
Na kraju nam ostaje da sa zavišću posmatramo kako tužioci iz država iz okruženja upozoravaju izvršnu vlast da svi članovi vlade tih zemalja koji su umiješani u korupciju i organizovani kriminal treba da se preznojavaju jer će protiv njih biti pokrenuti postupci, dok naš Vrhovni državni tužilac treba da vodi računa samo da se ne zamjeri kome iz izvršne vlasti, jer je samo ona može pozvati na odgovornost.
Vanja Ćalović
Izvršni direktor
