Tak
ozvani preliminarni nalaz Uprave za inspekcijski nadzor kojim je kontatovano da hotel “Crna Gora” nije srušen, već da se praktično urušio “sam od sebe”, te da investitor i izvođači radova praktično nemaju nikakvu odgovornost, sraman je dokaz da je rušenje hotela “Crna Gora” bilo unaprijed dogovoreno u vrhu Ministarstva održivog razvoja i Uprave za inspekcijski nadzor.
U nalazu inspekcije se bezočno iskrivljuju činjenice u koje se svako mogao uvjeriti ko je tokom rušenja prolazio pored hotela, a to je da se hotel nije urušio sam od sebe, već da je mehanizacija aktivno radila na tome. Pored toga, unaprijed ograđena i zatvorena ulica Slobode u punoj širini je takođe potvrda da je Žarko Burić imao namjeru da sruši hotel, u čemu je nažalost, pored svih crnogorskih institucija, i uspio.
Upravo su te institucije Buriću pružile i logističku podršku u toj namjeri, dok mu inspekcija pomenutim nalazom kreira i alibi što će sve ukupno rezulturati situacijom u kojoj Burić neće platiti čak ni mandatnu kaznu zbog kršenja zakona.
Činjenica da je kompanija koja se formalno vodi na Burićevu ženu bila zadužena za nadzor nad izvođenjem radova, je u samom startu garantovala pristrasnost i neobjektivnost tog posla, što nimalo nije smetalo ni resornom ministru održivog razvoja, Branimiru Gvozdenoviću.
Njegove izjave da će se investitoru naložiti vraćanje hotela u prvobitno stanje su samo odraz bahatosti i potpune nezainteresovanosti sa ono što je poštovanje zakona i propisa. Umjesto javne osude Žarka Burića kao nekoga ko je de facto prekršio zakone i propise, urbanistički plan i izdatu građevinsku dozvolu, Ministar Gvozdenović nam je obećao još stariju “Crnu Goru”.
Nažalost, slučaj “Crna Gora” nije ni prvi ni jedini slučaj koji nam plastično pokazuje koliko su institucije sistema nemoćne pred bahatošću investitora koji se ne libe ni krivičnijh djela kako bi zadovoljili svoje profitne interese. Ono što je takođe specifikum naše zemlje je i aktivna zloupotreba institucija kako bi se našlo opravdanje za bezočno kršenje zakona i propisa, a pomenuti nalaz i ponašanje Gvozdenovića su najbolji primjer za to.
Konačno, rušenje hotela Crna Gora, ali i mnogi drugi slični investicioni poduhvati širpom Crne Gore, direktna su posljedica činjenice da se kadar poput ministra Branimira Gvozdenovića još uvijek, umjesto u Spužu, nalazi na čelu resora urbanizma. Bez obzira na to koliko neodgovornih investitora kaznimo zbog kršenja zakona, činjenica da je Gvozdenović i dalje ministar urbanizma omogućava da se slučajevi poput ovih uvijek i iznova ponavljaju.
Način na koji je srušen hotel, te aktivno učešće državnih funkcionera i insitucija u prikrivanju tragova ovog krivičnog djela, posao je za državnog tužioca koji bi trebalo da ispita sve relacije između Burića i Gvozdenovića i utvrdi čime je ministar bio motivisan da dozvoli rušenje hotela.
