Potpisivanje Sporazuma o priznanju krivice sa visokim funkcionerom vladajuće DPS, Svetozarom Marovićem, nije nikakva pobjeda Specijalnog tužilaštva i vladavine prava kako se to pokušava predstaviti u javnosti, već ozbiljan pokazatelj da ova institucija nije sposobna da efikasno sprovodi istrage u slučajevima korupcije i organizovanog kriminala.
Prva ozbiljnija istraga koju je otvorilo Specijalno tužilaštvo se završava tako što će sa kompletnom organizovanom kriminalnom grupom, na čelu sa njenim vođom, Svetozarom Marovićem, biti sklopljen sporazum o priznanju krivice, navodno zbog efikasnosti cjelokupnog postupka.
Ovakva praksa nameće brojna pitanja u vezi sa kapacitetima tužilaštva, što uz hronični nedostatak transparentnosti u radu dodatno otvara prostor za sumnju da kada je politička nezavisnost u pitanju, aktuelna ekipa nije mnogo odmakla od vremena Ranke Čarapić i Vesne Medenice.
Javnost je i dalje u potpunosti isključena i uskraćena čak i za najosnovnije informacije o uslovima pod kojima se sklapaju sporazumi sa članovima kriminalne i biološke porodice Svetozara Marovića, dok Specijalno tužilaštvo do sada nije objavilo niti jedan ozbiljniji podatak iz finansijske istrage u slučaju Budvanske grupe. Nema informacijama o ukupnoj šteti, odnosno koliko novca je uzeto iz opštinskog i državnog budžeta, i što je najvažnije gdje je on završio.
Imajući u vidu da je kriminalna organizacija Marovića osumnjičena za nekoliko afera, tužilaštvo je moralo sprovesti sveobuhvatnu istragu porijekla njihove, ne male imovine, te oduzeti sve ono za što se sumnja da je stečeno kriminalnim aktivnostima.
Kada je u pitanju sam Svetozar Marović, javnost još uvijek nije dobila odgovor na pitanje o porijeklu 3.8 miliona američkih dolara koji su pronađeni na tajnom švajcarskom računu njegove supruge Đorđine Marović. Takođe, odgovora nema ni o porijeklu preko 500.000 eura koje je Đorđina Marović utrošila za kupovinu i renoviranje kuće u Budvi, zatim o sada čuvenoj jahti Kenzo za čiju kupovinu su garantovali Svetozar i njegov sin Miloš Marović.
Sve ovo navodi na zaključak da je tužilaštvo Marovića teretilo samo za dio njegovog krimibalnog opusa u Budvi, da se u najvećoj mjeri oslanjalo na iskaze svjedola saradnika, te da je odgovarajuća finansijka istraga izostala.
Konačno, tužilaštvo se još uvijek nije pozabavilo ulogom Svetozara Marovića u aferi izgradnje stambenih jedinica na Zavali, posla iz kojeg je izašao sa milionskom svotom na žiro-računu.
Sve ovo pokazuje da sporazumi koje Specijalno tužilaštvo posljednjih mjeseci neštedemice sklapa sa pripadnicima budvanske kriminalne grupe nisu u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku jer ne ispunjavaju dva osnovna uslova za njegovo zaključenje. Prvi uslov je da sporazum mora biti u skladu sa interesima pravičnosti, dok drugi nalaže da dogovorena kazna odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija.
Kada je u pitanju sporazum sa Marovićem, Specijalno tužilaštvo još uvijek nije uspjelo da iskomunicira na koji način on ispunjava ova dva uslova. Ovo naročito kada je u pitanju drugi uslov jer vrsta i visina kazne šalju potpuno oprečnu poruku javnosti, slabe opšti društveni moral i ne doprinose razvoju društvene odgovornosti, što su sve rezultati koje bi pravično određena krivična sankcija trebala da ima.
Minimalne zatvorske i novčane kazne u slučaju budvanske grupe ne šalju takvu poruku, već ozbiljno prijete da dodatno srozaju povjerenje građana u tužilačku instituciju i nanovo je promovišu kao uslužni servis kriminalnom i političkom miljeu u Crnoj Gori.
Dejan Milovac
Direktor Istraživačkog centra
MANS
1 Comment
bože gdje živimo