Posljednje izjave Svetozara Marovića u kojima komentariše sopstvenu krivicu, te saslušanje pred sudom na kojem je upozoren da zbog takvih javnih izjava tužilac može raskinuti sporazum o priznanju krivice, predstavljaju još jednu kompromitacija crnogorskog pravosuđa i pokazatelj da u njemu ne postoji ni minimum volje za suzbijanje korupcije na visokom nivou.
Naime, pri razmatranju sporazuma o priznanju krivice sudija mora prvenstveno utvrditi da li je okrivljeni svjesno, dobrovoljno i u potpunosti priznao sva krivična djela koja su predmet optužbe. Zato je nezakonito i gotovo apsurdno ako sudija upozorava optuženog da ne daje izjave iz kojih se potvrđuje da njegovo priznanje ne ispunjava zakonom propisane uslove da bi bilo osnov za presudu.
Podsjećamo da je Svetozar Marović javno saopštio da je priznanje dao iz straha za djecu, najbliže i porodicu, što pokazuje da njegovo priznanje nije dobrovoljno i slobodno dato. Takođe, Marović je saopštio i da je nesvjesno i iz nehata postao šef kriminalne grupe i da je nesvjesno i iz nehata zlupotrijebio položaj, što je pravno i u praksi nemoguće, a što pokazuje da njegovo priznanje nije potpuno.
Zato su ovi navodi Marovića razlog da sud ispita i sasluša Marovića na te okolnosti i da odbije sporazum koji je zaključio sa tužilaštvom, a ne razlog da sud upozorava Marovića ne daje izjave koje mogu ugroziti sporazum o priznanju krivice. Ovako nezakonitim postupanjem sud podstiče ozbiljne sumnje da je sporazum samo nezakoniti dogovor Marovića, tužilaštva i suda sa onima od kojih se Marović boji i zbog kojih priznaje da je šef kriminalne grupe.
Štaviše, čitavim nizom izjava Marović je priznao da je tokom postupka istrage bio u konstantnom strahu, ze sebe, za članove svoje porodice, ali i da je nehatno postao šef kriminalne grupe i zloupotrijebio položaj. Ta krivična djela mogu se izvršiti samo sa umišljajem, odnosno samo u takvom psihičkom stanju u kome je okrivljeni svjestan svog djelovanja i hoće ili pristaje na nastupanje posljedica. Takođe, Marović je jasno saopštio da je krivična djela priznao iz straha, što pokazuje da u takvom psihičkom stanju priznanje nije slobodno i dobrovoljno, što je preduslov za sklapanje sporazuma o priznanju krivice.
Zbog toga još jednom pozivamo sud da postupi zakonito i da odbije sporazume koje je tužilaštvo zaključilo sa Marovićem jer njegovo priznanje ne ispunjava elementarne uslove propisane zakonom da bi bilo osnov za zakonitu presudu, a tužilaštvo da najzad suštinski pokrene finansijsku istragu i javnosti saopšti gdje je milionska korist za koju se sumnja da su Marović i članovi njegove porodice stekli vršenjem krivičnih djela.
Još jednom upozoramo da, ako sud usvoji ovakve sporazume sa Marovićem i ako tužilaštvo ne okonča finansijsku istragu u predmetu Marovića i u zakonskom roku od godinu dana po pravnosnažnosti presude ne preda zahtjev za trajno oduzimanje imovinske koristi, biće više nego vjerovatno da je i to bilo predmet dogovora Marovića, tužilaca i suda sa onima od kojih se Marović boji.
MANS
