Investiciono razvojni fond (IRF) mjesecima odbija zahtjeve MANS-a upućene na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, kojima se traže ne samo odluke o kreditima, već i ostale odluke Odbora direktora te institucije, dok su odbijeni svi ranije podnijeti zahtjevi o pojedinim ugovorima o kreditima. IRF tvrdi da se radi o podacima koji su poslovna tajna, uprkos tome što je riječ o kreditima koji se odobravaju uz subvencioniranu kamatu, koja je državna pomoć i plaćaju je poreski obveznici.
Da je poslovanje IRF-a već dugo bez odgovarajuće kontrole potvrđuje i nedavni dokument Svjetske banke, koja je u svojim Preporukama za javne politike Crne Gore u 2017. godini, navela da „postoje slabosti u nadzoru i upravljanju Insticiono razvojnim fondom, koji je važna nebankarska finansijska institucija“.
IRF, koji raspolaže prosječnim godišnjim budžetom od oko stotinu miliona eura, predstavlja jednu od najnetransparentnijih državnih institucija i godinama krije podatke o svom poslovanju, tako da je javnost uskraćena za elementarne informacije, poput toga pod kojim uslovima se dodjeljuju krediti, šta su sredstva za njihovo obezbjeđenje i da li se novac troši za namjenu za koju je odobren.
Pod „velom tajne“ naročito su takozvani faktoring poslovi, odnosno otkup potraživanja za prodatu robu ili izvršenu uslugu prije dospjelosti naplate, koje je IRF počeo da sprovodi još od 2011. godine. U Crnoj Gori ni do danas ne postoji zakon koji precizno definiše ovu vrstu poslova i Fond ih sprovodi potpuno samovoljno, pa s tim u vezi ne čudi najnovija afera u čijem su središtu IRF, kompanije HDL „Laković“ i „Solo“, te sumnja da su putem faktoringa i fiktivnih usluga pronevjereni milioni eura poreskih obveznika.
Ograničeni tabelarni podaci Fonda o broju zaključenih faktoring poslova do sredine prošle godine, koji su javno dostupni, pokazuju da je u periodu od četiri godine IRF sa HDL „Laković“ zaključio faktoring ugovora vrijednih najmanje 11,3 miliona eura.
Pored toga, među trgovinskim lancima sa kojima je kreditna institucija zaključivala faktoringe najveće vrijednosti su i „Voli“ sa kojim je za nepunih pet godina ugovoreno čak 23,9 miliona ovih poslova, te kompanija „Goranović“ sa vrijednošću faktoringa od najmanje 8,4 miliona, takođe za nepuni petogodišnji period, dok je sa „Mesoprometom“ za tri godine ugovoreno bizu dva miliona eura.
U isto vrijeme, IRF je prethodnih godina u značajnim iznosima otkupljivao potraživanja i dvije kompanije koje u javnosti slove za monopoliste na domaćem tržištu lijekova, odnosno sa „Glosarijem“ i „Farmegrom“ je na godišnjem nivou zaključivao ugovore o faktoringu vrijedne po 1,8 miliona eura.
Iz državne kreditne instutucije, kojoj je na čelu jedan od istaknutih aktera čuvene afere „Snimak“ Zoran Vukčević, nikada nijesu objasnili na osnovu kojeg zakona sprovode faktoring poslove, budući da Zakon o investiciono razvojnom fondu to eksplicitno ne definiše, te da li je bilo cjelishodnije da su milioni eura, umjesto što su iskorišćeni za otkup potraživanja, usmjereni za kreditnu podršku privredi.
Vlada godinama „prećutno“ toleriše ovakvo poslovanje IRF-a, a ako je suditi prema njenom Planu rada za ovu godinu, tek se u četvrtom kvartalu može očekivati donošenje Predloga zakona o finansijskom lizingu, faktoringu, mikrokreditiranju i kreditno-garantnim poslovima, koji bi konačno trebalo da utvrdi odredbe koje će se primjenjivati na ugovaranje faktoringa.
Sve prednje navedeno, kao i najnovija afera, pokazuju da IRF već odavno treba da bude predmet ozbiljne istrage tužilačke organizacije, posebno što se radi o milionima eura državnog novca koji se dodjeljuje pod nejasnim uslovima i sumnjivim okolnostima.
Istraživački centar MANS-a
