U vrijeme međunarodnih sankcija prema SRJ, dok su radnici KAP-a umjesto plata kući nosili džakove brašna i vrećice deterdženta, oko 400 privatnih preduzeća je izvlačilo profit od njihovog rada. Umjesto da brani državnu imovinu i vlada je na Kombinat prebacivala breme svojih dugova. Tako je KAP pao u dužničko ropstvo.Da li je podgorički Kombinat aluminijuma stigao do kraja puta? Odgovor na to pitanje mogao bi biti poznat prije nego što se ovaj tekst nađe pred čitaocima, a tek nešto više od 40 godina od kada je, 12. februara 1969. počela gradnja tadašnjeg KAT-a (Kombinat aluminijuma Titograd).
Tom poslu je prethodila odluka vrha vlasti nekadašnje SFRJ da, među nekoliko zainteresovanih pretendenata, Crna Gora dobije pravo da novcem međunarodnih kreditora sagradi fabriku za preradu boksita i proizvodnju aluminijuma. Industrija obojenih metala bila je jedan od simbola razvoja nekadašnje Jugoslavije. Na nju je otpadalo 3,2 odsto svjetske proizvodnje boksita i glinice. Boksit je kopan u 13 rudnika i prerađivan u četiri topionice primarnog aluminijuma – od Triglava do Vardara.
USPON I PROBLEMI: Nakon odluke da Crna Gora dobije aluminijski kombinat, slijedili su mjeseci pregovora na lokalnom nivou – da li buduću fabriku graditi u Nikšiću, u blizini nalazišta boksita, ili u Podgorici. Političkom voljom prevagnula je druga opcija, pa su lokal patriote skovale stih – Gradićemo u Dajbabe ne u Nikšić da je džabe. A 1968. je sa francuskim Pechiney-om potpisan ugovor o finansiranju, inženjeringu i tehničkoj pomoći.
Proizvodnja u KAT-u je započela 1971. a dvije godine kasnije fabrika je osposobljena za rad punim kapacitetom od 50 hiljada tona aluminijuma. Godinu kasnije počinje sa radom i Fabrika za proizvodnju glinice kapaciteta 200.000 tona. Slijede godine u kojima su se gradili i razvijali prerađivački kapaciteti (Valjaonica, Kovačnica, Silumini…) dok se jedan od momenata koji je u velikoj mjeri opredijelio budućnost Kombinata dogodio 1985. kada je položen kamen temeljac za tzv. Drugu fazu, kojom su kapaciteti za proizvodnju primarnog aluminijuma udvostručeni.
| Monitor je 1997. godine otkrio kompenzacionu šemu po kojoj su povlašćene privatne kompanije zarađivale nabavljajući neophodne robe i rezervne djelove kompanijama poput EPCG. Pošto one, zbog nagomilanih dugova KAP-a, nijesu bile u prilici da plaćaju gotovim novcem u priču je uskakao KAP |
Time su duplirani devizni prihodi od izvoza aluminijuma, ali su i ekološki problemi i troškovi proizvodnje višestruko uvećani. Kao posebno roblematičan pokazao se rast potrošnje električne energije jer su jeftini, domaći, izvori struje postali premali da zadovolje narasle potrebe rnogorskog industrijskog giganta. Vlast nije marila: KAP-ov reprolanac proizvodio je skoro polovinu BDP Crne Gore. Učešće u izvozu bilo je još veće.
Sljedeći događaj, možda i presudan za sudbinu današnjeg KAP-a, odigrao se u januaru 1989. godine. Tada su ,,mladi, lijepi i pametni” funkcioneri Saveza komunista Crne Gore, uz pomoć uličnih protesta u kojima su značajnu ulogu odigrali i radnici KAP-a, izveli ,,antibirokratsku revoluciju” i preuzeli vlast od starijih partijskih drugova.
Slijedile su godine raspada SFRJ, ratovi na prostoru njenih nekadašnjih republika, međunarodne sankcija prema SRJ. Na ekonomskom planu, sve je to pratila i transformacija nekadašnjeg društvenog u državni i privatni kapital.
Politički i ekonomski pluralizam KAP-u je donio i pluralizam podataka o poslovanju. Koliko je učešće KAP-a u crnogorskom BDP-u? Da li troškovi uvoza i vrijednost potrošene električne energije nadmašuju izvozne prihode Kombinata? U kolikoj mjeri KAP utiče na životno okruženje u Zetskoj ravnici? Različiti odgovori su nuđeni u zavisnosti od potrebe onoga ko ih saopštava, a javnost nikada nije bila u prilici da čuje stručnu i nepristrasnu analizu stvarnih podataka.
SANKCIJE, RAT, PARS, BIJELI ORLOVI I DRUGI: Tako je, zvanično, period 1989 -1991. bio veoma uspješan za fabriku. ,,U tom periodu je KAT, zahvaljujući povoljnom diskontu (33 odsto) usljed ratnog rizika, na sekundarnom tržištu otkupio svoj inostrani dug vrijedan 40 miliona dolara za svega 12 miliona. Potom je od NBJ naplatio kursne razlike…”, prenosi Monitor, tada jedini nezavisni medij u Crnoj Gori, tvrdnje uprave Kombinata. Istovremeno, međutim, list piše i o tome da kompletan izvoz aluminijuma vrijedan 120 miliona dolara ide preko preduzeća PARS, koje je osnovala vladajuća partija (tadašnji Savez komunista Crne Gore preimenovan u DPS). Uz odgovarajuću proviziju, zaključuje Monitor.
Pokazalo se, u vrijeme privatizacije Kombinata, da ti ,,predsankcioni dugovi” i dalje opterećuju bilanse preduzeća. PARS se više nije pominjao. Njegovu ulogu preuzela su brojna privatna preduzeća iz Crne Gore i Srbije preusmjeravajući, preko svojih računa i magacina, sve što je u to vrijeme ulazilo i izlazilo iz podgoričkog Kombinata.
Mihailo Banjević, predsjednik Borda KAP-a uoči privatizacije, nekoliko puta je ponovio tvrdnju da je u to vrijeme sa KAP-om poslovalo 400 privatnih firmi, i da je tu bilo „dosta nečijih tetaka, sestara i svastika, a neki od njih su htjeli i više da sarađuju, ali KAP nije, pa vjerovatno ima povrijeđenih interesa”.
Računicu je potvrdio i Dragan Brković, vlasnik podgoričke Vektre. Demantujući tvrdnje da je njegovo preduzeće od 1991. do 1996. glavni uvoznik, transporter i špeditor sirovina za KAP i izvoznik njegovih finalnih proizvoda, i on je naveo kako je u to vrijeme „preko 400 privatnih kompanija poslovalo sa KAP-om”. Ipak, konkretan popis preduzeća koje su u prvoj polovini prošle decenije sarađivale sa Kombinatom do danas je ostao dobro čuvana tajna.
Zato evo samo nekoliko karakterističnih primjera:
– Umjesto KAP-a, crnogorskim prerađivačima je početkom 1992. godine aluminijum prodavalo preduzeće Bijeli orlovi, koje su osnovali članovi istoimene političke organizacije.
– Generalni direktor KAP-a Danilo Vuksanović potpisao je 1995. godine ugovor o poslovno tehničkoj saradnji sa Radovanom Stanišićem, vlasnikom i direktorom preduzeća Yugal iz Niša. Ugovor predviđa da Yugal preuzeti aluminijum plaća po sistemu konsignacije (naknadno plaćanje prodatog dijela robe) uz to što na „osnovu troškova izrade novih proizvoda” dobija popust od 20 odsto u odnosu na važeći cjenovnik za domaće tržište. Podaci, pritom, pokazuju da je Yugal aluminijum iz Podgorice plaćao i do 50 odsto jeftinije. Nišlije su toliki popust pravdali deviznim plaćanjem.
– Monitor je 1997. godine otkrio kompenzacionu šemu po kojoj su povlašćene privatne kompanije zarađivale nabavljajući neophodne robe i rezervne dijelove državnim kompanijama poput EPCG. Pošto KAP nije plaćao struju, EPCG nije imala novca za avansiranje neophodnih nabavki. Robu je zato, dobavljaču, plaćao KAP – aluminijumom a EPCG je svoja potraživanja prema Kombinatu umanjivala za fakturisani iznos. Elektroprivreda je u tim poslovima gubila makar 40 odsto njihove vrijednosti (u pitanju su bile desetine i stotine hiljada maraka), a taj se novac slivao u džepove dobavljača.
Zašto KAP nije prodavao metal i plaćao račune? Odgovor, možda, leži u činjenici da je u konkretnom slučaju vlasnik preduzeća Krug koje je zatvaralo ove kompenzacije bio rođeni brat generalnog direktora KAP-a Danila Vuksanovića – Momčilo Vuksanović.
VEKTRA: Najzanimljivija je, ipak, priča o saradnji na relaciji Kombinat aluminijuma – privatno preduzeće Vektra – Vlada Crne Gore. Vektra je osnovana 1990. godine, kao predstavništvo Pežoa za Crnu Goru. Za samo desetak godina postali su jedna od najjačih crnogorskih kompanija.
Kada objašnjava ,,tajnu” kompanijskog uspjeha, Dragan Brković navodi: gradnju stambeno-poslovnog kompleksa u elitnom dijelu Podgorice u kome je smještena i Vlada Crne Gore (sredina prošle decenije).
Iznajmljivanje i modernizaciju fabrika anoda Anotech (2000. godine) koja je radila pod okriljem Kombinata aluminijuma i kupovinu posrnulih državnih firmi (posao započet 1999.). U toj priči nedostaje period od četiri do pet godina u kome se firma za uvoz i prodaju francuskih automobila transformisala u jednu od najvećih u Crnoj Gori.
Tu je enigmu pokušao da razriješi Nebojša Medojević. U vrijeme privatizacije KAP-a, Medojević kao koordinator NVO Grupa za promjene obrazlaže: „Propast Kombinata počinje u doba hiperinflacije. Tada je KAP imao sjajnu priliku da kapitalizuje i uveća svoju vrijednost, jer je proizvodio robu koja se prodavala za devize. KAP je, dakle, kao izvoznik mogao imati ogromnu inflatornu dobit. Međutim, umjesto da KAP profitira, uvodi se čitav niz privatnih posrednika, od kojih je najznačajniji kompanija Vektra. Prema nekim podacima tokom inflacije, najveću količinu aluminijuma kupila je Vektra i to za bezvrijedne dinare. Ona je taj isti aluminijum preprodavala za dolare, po berzanskoj cijeni. Umjesto da KAP dobije inflatornu dobit, tu je dobit prisvojila Vektra i grupa privilegovanih firmi. Tada su neke privatne firme, prije svega Vektra, akumulirale prvi veliki kapital.’’
U to je vrijeme (početak privatizacije KAP-a) Vektra od Kombinata potraživala više od 60 miliona dolara duga. Brković je pokušao da objasni: ,,Ono što Vektru razlikuje od ostalih kreditora KAP-a jeste da je 60 odsto njenog potraživanja dugovanje vlade prema mojoj kompaniji za stanove i poslovni prostor”, odgovorio je vlasnik Vektre u intervjuu za dnevnik Vijesti. „Od 1996. do danas, po tom osnovu, nije izmiren niti jedan cent. KAP je bio u obavezi da po vladinoj cesiji Vektri isporuči metal u protivvrijednosti stanova i poslovnog prostora. Međutim, tim povodom, nije realizovan niti jedan ugovor o isporuci metala zbog teškoća u kojima se tada nalazio Kombinat aluminijuma”.
Brković kao da je zaboravio kako se nešto ranije, u decembru 1998. godine, pohvalio: ,,Vektra je poodavno nastala i jedna je od prvih domaćih
privatnih firmi koja je prije osam godina stupila u poslovne odnose saKAP-om. Posebno je saradnja bila intenzivna za vrijeme sankcija”.
Bivši potpredsjednik vlade Žarko Rakčević ukazuje da ni posao sa trgovinom stanova i poslovnog prostora između vlade i Vektre, a na račun KAP-a nije bez mrlja: ,,Bez javnog tendera, sklopljen je posao sa Vektrom, kojoj je vlada ostala dužna više od 50 miliona maraka, na ime kupovine stambenog i poslovnog prostora. Kasnije je taj dug, ugovorom o cesiji, prebačen na KAP. Tom transakcijom KAP je postao veliki dužnik Vektri”, naglašava Rakčević u razgovoru za Monitor 2004.
PRELIVANJE DOBITI: Uglavnom, dok oko KAP-a, po istom šablonu i preko noći, nastaju privatne imperije, fabrika tavori a njeni radnici biju bitku za golu egzistenciju. Završni račun KAP-a za 1993. svjedoči: proizvedeni aluminijum je knjižen po cijeni od jednog dinara za tonu.Tako je KAP ostao bez osnovnih finansijskih sredstava, osuđen na buduće zaduživanje po principu: pošto – poto.
Istovremeno, od oko 4,5 hiljada zaposlenih u KAP-u, trećina je na prinudnim odmorima, pogoni rade sa 30 odsto kapaciteta, a nekadašnji platni fond vrijedan sedam – osam miliona dolara sveden je na svega 400 – 500 hiljada maraka.
Predsjednik sindikata u Kombinatu aluminijuma iznosi, u oktobru 1993. godine podatke o snabdijevanju radnika životnim namirnicama tokom posljednja tri mjeseca: po 50 kg brašna, 15 litara ulja, tri kg deterdženta, 25 kg soli, 20 kg junećeg mesa, 50 kg šećera i pet kg pirinča. „Sve se to radnicima odbijalo od plate, tačnije platu su dobijali u naturi”, precizira.
| Bivši potpredsjednik vlade Žarko Rakčević ukazuje da posao sa trgovinom stanova i poslovnog prostora između vlade i Vektre, a na račun KAP-a nije bez mrlja: ,,Informacija o tom ugovoru pojavila se na vladi tek 1.jula ’98, iako je odluka donijeta još u vrijeme jedinstvenog DPS-a, u decembru ’96” |
U maju naredne godine Komisija za kontrolu rada popisnih komisija, koju je formirao Radnički savjet fabrike utvrđuje da KAP-u nedostaje oko deset hiljada tona aluminijuma čija tadašnja vrijednost premašuje 12 miliona dolara. Sumnjivo je bilo i devizno poslovanje firme. ,,Za podsticanje izvoza, koga zapravo i nije bilo, KAP je iz primarne emisije dobio preko 8,5 miliona DEM, a Vlada Crne Gore je za robu koja je na zalihama dala kredit od 14 miliona dolara”, izvještavaju u maju 1994. ,,Sa druge strane, KAP inostranim dobavljačima duguje oko 2,2 miliona dolara, 88 hiljada maraka i 564 hiljade italijanskih lira”. Generalni direktor KAP-a Danilo Vuksanović manjak je objasnio ,,glupim greškama prethodnih popisnih komisija”. I sve je ostalo po starom.
Vuksan Vujošević, ekonomista i jedan od bivših rukovodilaca KAP-a, izračunao je, početkom ove decenije, da su efekti prodaje, u godinama od 1980. do 1990. godine u prosjeku bili veći za 500 dolara po toni proizvedenog aluminijuma od efekata ostvarenih u deceniji od 1990. do 2000. godine. Vujošević je u svojoj računici objedinio efekte prerade metala i dugoročnih aranžmana u kojima je KAP postizao značajno veće efekte nego prodajom na čistoj berzi. ,,Prosječna prodajna cijena je u periodu do 1990. godine bila značajno veća od prosjeka na berzi, za razliku od cijene u ovoj deceniji koja je daleko ispod berzanske”, objašnjavao je Vujošević uz tvrdnju da su ,,dugovi neposredni rezultat ove negativne razlike”.
KAP je, 1999. godine, firma na koljenima, dužna stotine miliona, sa unaprijed prodatom proizvodnjom. Kako je do toga došlo i gdje je završila imovina Kombinata? Vlast sve ove godine pokušava da sakrije odgovor na to pitanje.
Sporadične najave objelodanjivanja istine pokazale su se samo kao bacanje prašine u oči. U priču o propasti KAP-a, nakon lokalnih, ulaze i veliki internacionalni igrači. Prije svih švajcarski Glenkor.
