Zvanična istina glasi: crnogorska vlast se uhvatila u čvrst koštac sa problemom korupcije među državnim službenicima.
Evo i dokaza – Apelacioni sud je, krajem prošle godine, potvrdio presudu kojom je R. Š. zbog primanja mita osuđen na godinu dana zatvora. On je, prema presudi, kao policajac na Autobuskoj stanici u Podgorici uzeo mito od srpskih državljana J.P. i M.A. kako ih ne bi prijavio zbog toga što su u Crnoj Gori boravili bez prijavljenog boravka: “Od njih je primio po 50 eura da ne bi obavio službene radnje”.
Ta presuda nije presedan. Viši sud u Bijelom Polju je, sredinom prošle godine, zbog koruptivnog krivičnog djela – primanja mita – osudio na godinu zatvora N. K. vođu smjene na carinskoj ispostavi Dobrakovo. On je, dokazano je na suđenju, primio mito od deset eura nakon što je u kabini kamiona koji je dolazio iz Srbije pronašao dva pakovanja reklamnih kesa koje nijesu prijavljene carini…
Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je sredinom prošle godine saopštila da je, na dan 30. jun 2009. godine, “u radu bilo ukupno 260 krivičnih predmeta iz oblasti korupcije iz ove i ranijih godina”. Od toga je, navela je, riješen 201 predmet, donijeta 101 osuđujuća, 86 oslobađajućih i 14 odbijajućih presuda, u slučajevima u kojima su tužioci odustali od krivičnog gonjenja. U 107 predmeta odluka je bila pravosnažna.
I, pošto pravosudni sistem funkcioniše, vladina Uprava za antikorupcijsku inicijativu ove godine će se, najvjerovatnije, transformisati u tehničko tijelo Nacionalne komisije za borbu protiv korupcije koja nadzire kako se 54 državne institucije, kroz implementaciju Akcionog plana, bore protiv korupcije i organizovanog kriminala.
Još se ne zna da li će Uprava dobiti i ozbiljnija ovlašćenja ili će i dalje njena misija biti dijeljenja brošura, istraživanja javnog mnenja o korupciji i edukacija građana i državnih funkcionera na temu kako se (p)ostaje korumpiran.
Njihove kolege iz srpske Agencije za borbu protiv korupcije kažu da je prijavljivanje imovine funkcionera “prelomni trenutak za Srbiju”. Direktorica Zorana Marković je u intervjuu za Novosti poručila tamošnjim funkcionerima “da dobro razmisle šta pišu u izveštaju, jer Agencija te podatke neće prihvatati zdravo za gotovo već će provjeravati sve što je napisano”. Takva poruka nikada nije poslata crnogorskim funkcionerima. Čak ni onima koji su se našli pod istragom ili su optuženi zbog zloupotrebe položaja. Komisije za sprječavanje konflikta interesa Slobodan Leković je u više navrata konstatovao kako tijelo kome je na čelu nema namjeru provjeravati istinitost navoda u prijavama državnih funkcionera. Tako je radiju Slobodna Evropa saopštio: “Komisija za utvrdjivanje konflikta interesa nema istražiteljsku funkciju. To nije komisija za ispitivanje porijekla imovine.”
Crna Gora još uvijek čeka prvu osuđujuću pravosnažnu presudu za takozvanu “veliku korupciju”. Dok takvi procesi traju godinama, statističke pokazatelje popravljaju carinici i policajci osuđeni zbog uzimanja mita od 10 ili 50 eura.
U međuvremenu, Crna Gora je Evropskoj komisiji uručila odgovore na Upitnik među kojima i one koji se odnose na borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije. Dokument na koji su resorni ministri stavili potpise proglašen je tajnom. Zato je, makar zvanično, nepoznanica da li su u svojim odgovorima objašnjavali “crnogorski fenomen”
prema kome afere u čijem su središtu državni zvaničnici i službenici viskog ranga godinama ne dobijaju sudski epilog, dok se prvobitni iznosi za koje su oštećena državna preduzeća ili budžet – konstantno tope dok se predmet prebacuje između policije, tužilaštva i suda.
Nezvanično, a tako će ostati dok Vlada sa odgovora iz Upitnika ne skine oznaku državna tajna, Oli Ren i njegovi saradnici iz EK neće biti u prilici da analizuraju podugačak spisak osumnjičenih rukovodilaca kompanija sa većinskim državnim kapitalom sa opisom inkriminisanih djela koja su punila naslovne strane ovdašnjih medija.
Zato, iz priče koju Evropljani još uvijek neće čitati, hronološki izdvajamo samo nekoliko najzanimljivijih detalja kao svjedočanstvo na temu: crnogorsko pravosuđe u borbi protiv “velike korupcije”.
JUGOPETROL: NVO Grupa za promjene je krajem 2003. godine državnom tužiocu dostavila krivičnu prijavu protiv Veselina Vukotića i Branka Vujovića, tereteći ih da su 2001. i 2002. godine, , tokom procesa privatizacije kotorskog Jugopetrola, mimo tendera dodijelili milionski posao firmi “Harison” Marka Harisona, i tako prekršili Uredbu o prodaji akcija i imovine putem javnog tendera. Firmi “Harison” je na ime provizije za savjetodavne usluge isplaćeno oko tri miliona eura.
Osnovno tužilaštvo je, po osnovu ove prijave, početkom jula 2005. zatražilo pokretanje istrage protiv Vukotića i Vujovića. U aprilu 2007. Krivično vijeće sudije Osnovnog suda Maje Zaković oslobodilo ih je optužbe uz obrazloženje da Vukotić i Vujović nezakonitu odluku nijesu donijeli sami. “Svi članovi koji su prisustvovali 33. sjednici (Savjeta za privatizaciju – prim.a.) učestvovali su u donošenju odluke”, saopštila je sudija Zaković.
Viši sud je u martu 2008. potvrdio ovu presudu. Vukotić je danas poslovni partner premijera Đukanovića na Univerzitetu Donja Gorica, dok je Vujović izabran za ministra ekonomije. I, po pravilu – ni jedan crnogorski zvaničnik, dok je trajala istraga ili suđenje protiv njega nije smijenjen sa funkcije niti su mu suspendovana ovlašćenja čijom je mogućom zloupotrebom dospio na sud.
JUGOIMPORTMONT: Krajem decembra prošle godine sud je oslobodio Zorana Damjanovića, direktor “Jugoimportmonta”, preduzeća specijalizovanog za trgovinu oružjem, optužbe da je 6. marta 2006. u Beogradu i Podgorici prekoračio granice službenih ovlašćenja jer je organizovao transport 14 tona oružja koje nije imalo prateću dokumentaciju. Oružje je, inače, u prvim danima istrage transportovano kupcu na Bliskom istoku.
Do oslobađajuće presude je došlo nakon što je Više tužilaštvo odustalo od gonjenja – u nedostatku dokaza, iako je presudom Osnovnog suda u Podgorici od 14. juna 2008. godine Damjanović osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od
godinu i četiri mjeseca zatvora, dok je osuđujuća presuda izrečena i za dvoje njegovih saradnika. “Damjanović je”, sa suđenja se izvještavale Vijesti, “tvrdio da je sve uradio sa dozvolom predsjednika države i ministra finansija Filipa Vujanovića i Igora Lukšića”. Njegovi advokati su izjavili da je oslobađajuća presuda znak da su u tužilaštvu “svestrano i pravedno ocijenili da nema krivice Damjanovića i ostalih, što ukupno vraća vjeru u tužilaštvo i sudstvo…”.
MONTENEGRO ERLAJNZ: Vijeće Osnovnog suda vratilo je, početkom novembra prošle godine, podgoričkom tužilaštvu optužnicu protiv predsjednika borda državne avio kompanije “Montenegro erlajnz” Zorana Đurišića i njegovog saradnika, direktora pravne službe Vladimira Đelevića i naložilo da se postupak vrati u fazu istrage jer optužnica nije dovoljno potkrijepljena dokazima.
Ne bi to bilo tako čudno da ova istraga ne traje već četiri godine. Uprava policije je krivičnom prijavom od 30. juna 2006. Đurišića i Đelevića teretila da su zloupotrebom službenog položaja oštetili svoju kompaniju za više od 44 miliona eura. Sjutradan, u zahtjevu za sprovođenje istrage tužilac osumnjičene tereti za štetu od 11 miliona. Konačno, u optužnici, rukovodioci “Montenegroerlajnza” se terete da su preduzeću nanijeli štetu od 450 hiljada eura. Da bi jesenas postupak ponovo bio vraćen na početak.
Istraga se, prema jednom tumačenju, odugovlači da bi se zaštitio Đurišić, suprug Milice Pejanović Đurišić, nekadašnje podpredsjednice vladajućeg DPS a danas ambasador Crne Gore u Parizu. Drugi, jednako uporno, tvrde da proces nije obustavljen, a optužbe odbačene upravo zbog želje da se suzbiju eventualne političke ambicije gospođe Pejanović – Đurišić.
Odugovlačenje istrage, tako, sprječava i tadašnjeg i sadašnjeg premijera Mila Đukanovića da prokomentariše činjenicu da je za višemilionsku pronevjeru osumnjičen predsjednik borda kompanije u čijem odboru direktora sjede i visoki državni funkcioneri. Vlada će se uzdržati od bilo kojeg komentara dok ne bude završena istraga i odlučeno hoće li biti podignuta optužnica, saopštio je premijer u julu 2006. godine. “Na taj način Vlada želi da stvori najširi manevarski prostor da u Crnoj Gori svaki državni organ autonomno obavlja svoj posao”. A “posao” se baš odužio.
VRHOVNI SUD: Ni pljačka kase u Vrhovnom sudu iz 2006. godine još nije pravosnažno okončana.
Pred Osnovnim sudom zatvorska kazna je izrečena blagajnici, pomoćniku direktora Administrativnog ureda i mladiću koji je do objelodanjivanja skandala predstavljan kao desna ruka tadašnjeg predsjednika suda ali se tokom suđenja branio da je bio zadužen samo za servisiranje telekomunikacionog sistema. Njih troje su jedini protiv kojih je vođen krivični postupak zbog manjka koji je po papirima tužilaštva tokom 2006. bio oko 300.000 eura. Već nekoliko mjeseci se čeka odluka Višeg suda po žalbama tužilaštva i odbrane na prvostepenu presudu.
Pronevjeru u najvišoj sudskoj instanci objelodanio je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda i jedini finansijski nalogodavac Ratko Vukotić podnošenjem krivične prijave u decembru 2006. godine. Vukotić je, svjedočeći na sudu, izjavio da je bio šokiran infrmacijom da su mu iz sudske blagajne, za koju je jedini imao ovlašćenja, mjesecima nestajale na stotine hiljada eura. Svjedočenje vještaka finansijske struke i pojedinih svjedoka pokazalo je da je manjak mnogostruko veći od zvaničnog, a precizna cifra nije utvrđena do okončanja procesa.
Umjesto kazne stigla je nagrada – Vukotić je, kao penzioner, imenovan za predstavnika državnog kapitala u bordu direktora “Budvanskerivijere”.
POŠTA CRNE GORE: Krajem 2006. godine policija je podnijela krivičnu prijavu protiv direktora Pošte Crne Gore, Milana Martinovića. Prijava je podnijeta zbog sumnje da je Martinović zloupotrijebio službeni položaj i oštetio kompaniju za više od deset miliona eura.
U maju 2008. državni tužilac Ranka Čarapić odbacila je krivičnu prijavu. Nezadovoljni tom odlukom iz Uprave policije su se oglasili saopštenjem u kojem javnost obavještavaju da su istragu vodili i krivičnu prijavu podnijeli u saradnji sa osnovnim državnim tužiocem. “Imajući u vidu stav osnovnog državnog tužioca, posebno u dijelu da u radnjama izvršnog direktora Pošte postoje elementi krivičnog djela, Područna jedinica Podgorica je, 14. novembra 2006. godine, protiv njega tom tužiocu podnijela krivičnu prijavu, a početkom decembra iste godine i poseban izvještaj kao dopunu krivične prijave” – kaže se u saopštenju Uprave policije povodom još jedne od crnogorskih afera bez sudskog epiloga.
BESKONAČAN NIZ: U novembru 2009. direktor Uprave za sprečavanje pranja novca i finasiranja terorizma Predrag Mitrović je obavijestio novinare da nema ništa od istrage pokrenute protiv njega krajem 2007. zbog sumnje da je zloupotrijebio ovlašćenja trošeći državni novac.
Zanimljivo je podsjetiti i na taj slučaj. Krajem novembra Mitrović je, u Skupštini Crne Gore, saopštio da Uprava za sprječavanje pranja novca istražuje mogući “link između jednog finansijskog lobija i nosioca nekih javnih ovlašćenja”, najavljujući brzo “procesuiranje” tog slučaja.
Nepunih nedjelju dana kasnije, javnost je obaviještena da Odjeljenje Uprave policije za organizovani kriminal, po nalogu specijalnog tužilaštva, provjerava finansijsku dokumentaciju Uprave za sprečavanje pranja novca, zbog navodnih mahinacija direktora i nekoliko njegovih saradnika. Predmet istrage su putni nalozi i ugovori o djelu preko kojih je navodno pronevjereno 300 hiljada eura. “Vrlo je interesantan i značajan motiv brzog djelovanja tužilaštva, po anonimnoj prijavi”, čudili su su u Upravi za sprječavanje pranaj novca podsjećajući da “se sve ovo dešava paralelno sa izjavom koju je u Skupštini izrekao direktor Uprave”. I tu je priča završena. Ko je koga pretekao i šta je sve zataškano i dalje je tajna.
A niz priča bez epiloga se nastavlja. U januaru prošle godine, nakon revizorskih izvještaja DRI, Uprava policije je započela provjere o tome kako su ministarstva odbrane i kulture raspolagala novcem iz državnog bužeta tokom 2007. godine i u dijelu 2008. Milan Tomić, pomoćnik direktora Uprave policije, je najavio tada da ni drugi državni organi neće biti pošteđeni. Provjere su “u toku”, potrdila je i Ranka Čarapić.
ĐE JE ZAPELO: Uprava policije je u , u većini pobrojanih slučajeva, saopštenjima naglašavala da su prijave sačinjavane na osnovu redovnih konsultacija sa tadašnjim osnovnim tužiocima u Podgorici i Baru Veselinom Vučkovićem i Zoranom Radovićem. Uredno su formirani predmeti u policiji i tužilaštvu zatim i u sudovima, osumnjičeni direktori su nakon saslušanja odlazili u svoje kancelarije – vraćajući se redovnim radnim obavezama.
Nekoliko mjeseci na povratak čekala je samo fotelja direktora Uprave za šume Radoša Šućura, koji je ponovo u nju zasio nakon mjeseci provedenih u pritvoru prošle godine. Prosec protiv njega, zbog optužbi da je zloupotrijebio službeni položaj, još nije stigao do suđenja.
Jedini direktor koji se, kako sada stoje stvari, neće vraćati u svoju kancelariju je Miodrag Gvozdenović,bivši prvi čovjek Luke Bar čije suđenje u Višem sudu ulazi u završnicu.
Zato su se promjene desile – na drugoj strani. Da li pukom slučajnošću ili nekom “višom silom”, tek u posljednje tri-četiri godine je rasformiran policijsko-tužilački “tim” koji se bavio većinom navedenih slučajeva. Tako je nakon afere “Montenegroerlajnz” tadašnji osnovni tužilac Veselin Vučković, koji je podnio zahtjev za sprovođenje istrage, izabran za zamjenika Vrhovnog državnog tužioca. Prošle godine je Upravu policije, zbog zdravstvenih problema, napustio i prukovodilac Odsjeka za suzbijanje privredni kriminal Petko Spasojević. Stojanka Radović, specijalni tužilac za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala jesenas nije reizabrana na tu funkciju, pored pregršt pohvala i priznanaj koja su od šefova stizala za njen rad.
U bogate i moćne, očito je, ne valja sumnjati.
