Najšumovitija država u Evropi je Crna Gora, a stanje u šumama je katastrofalno. To su dvije na prvi pogled kontradiktorne informacije, ali uglavnom obije tačne.
Na mjestima gdje su nekada bile guste šume sada su ogoljene površine sa panjevima i žbunjem, nastale poslednjih decenija uslijed haotične sječe…..
Šume, šume, velika vam hvala
- Drvo se švercuje preko zvaničnih i divljih prelaza iz Crne Gore- kamionima traktorima i tegljačima, tvrdi Adem Dedeić
- Cijena kubika na licu mjesta je od 6 do 9 eura, na kamionu 60 eura a preko granice od 120 do 140 eura
- „Moja je ingerencija do panja, i ja tvrdim da je tu sve uredno”, kaže Radoš Šućur
- Da je Dragan Brković, koji „Vektru Jakić“ pokreće pet godina, izvozio oblovinu godišnje bi zaradjivao po 16,5 miliona eura
Koliko je i ko od toga zaradio ne zna se, a samo se neformalno, u pola glasa, špekuliše ko je napunio džepove i bez čijeg se amina to nije moglo. Ako se pogleda razlika u cijeni, sve je jasno:kubik na licu mjesta košta od 6 do 9 eura, na kamionu 60 eura a preko granice od 120 do 140 eura.
Najveći koncesionar, među 50-ak u Crnoj Gori, je „Vektra Jakić“, odnosno Dragan Brković koji je dobio pravo korišćenja Pljevaljskih šuma na 30 godina. On godišnje smije da posječe 138.000 kubika a šta radi sa njima nepoznanica je, jer već skoro pet godina nikako da pokrene proizvodnju.
Prije 10-ak dana ponovo je objavio još jedan start, pa se postavlja pitanje kako mu se sve to isplati ako je navodno uložio 85 miliona eura. Možda je odgovor u diskrecionom pravu koje je dobio za mandata ministra Milutina Simovića, kada je Vlada Brkoviću dozvolila izvoz oblovine u BIH, što je presedan.
„Pod lupom” je tražio od Simovićevog nasljednika, Tarzana Miloševića dokument kojim ministar poljoprivrede i šumarstva ima pravo da napravi izuzetak u zabrani izvoza oblovine ali je zahtjev odbijen kao neosnovan.
Da Brković prodaje oblovinu koju posječe, njegova računica bi izgledala ovako: od posla na licu mjesta bi godišnje zaradio 828 hiljada eura, dok bi za trupce utvarene na kamion prihodovao 8.280.000 eura. Međutim, ako bi sve to prodao preko granice, godišnje bi zaradio minimalno 16.560.000 eura.
Ali, on se ugovorom sa Upravom za šume obavezao da će „Vektra Jakić“ praviti stolove, vrata, drvene kućice… što ni nakon skoro pet godina nije počeo da radi.
Od protekcije do zadovoljstva
Veze i vezice su ključna stvar za dobijanje koncesije, tvrdi i beranski drvopreradjivač koji ne pristaje da mu se objavi ime jer se nada da će dobiti koncesiju kako bi aktivirao svoju pilanu- „Ovako ja u Beranama ispod 80 eura po kubnom metru ne mogu kupiti oblovinu izvučenu pokraj šume“. On tvrdi da je najjači klan u Crnoj Gori upravo šumska mafija: ”Ti ljudi koji uspijevaju da izvoze sirovinu čak i troškove prevoza uspijevaju nadoknaditi umanjenim otpremnicama za kamione, koji obično imaju 20 odsto tereta više nego što je to u otpremnici”.
Vlasnik „Bojkomerca” Dragan Bojović je međutim zadovoljan. Njegovo preduzeće, kako tvrdi, je među rijetkim u Crnoj Gori ima „neki oblik složenije drvoprerade”. U raznim oblicima polufinalne i finalne prerade on, zavisno od proizvoda, sve sortimente prerađene u Beranama i Andrijevici plasira na tržištima Srbije, Italije i Njemačke po cijenama od 130 eura do 500 eura po kubiku.
Najviše oblovine završava na Kosovu
Koliko je devastiranih šumskih prostora ne postoji zvaničan podatak u državi gdje šume, po zvaničnoj statistici od prije 10 godina, pokrivaju 54 odsto teritorije. Prema istraživanju „Lux – Development“, luksemburške nevladine organizacije koja kroz svoj program “Fodemo“ pokušava pomoći razvoju crnogorskog šumarstva, taj procenat je danas oko 63 odsto, od čega je 45 procenata pod lišćarima i četinarima.
U ekološkoj organizaciji „Breznica“ u Pljevljima tvrde da podatak o Crnoj Gori kao najšumovitijoj evropskoj državi nije za radovanje. „Ono što se statistički može nazvati šumskim zemljištem, zapravo je u velikom procentu devastirani prostor. Toga je danas znatno više nego prije 20 godina“, kaže za „Pod lupom“ Milorad Mitrović.
„Tamo gdje je planski uništena i drvna industrija, oni koji su otkupili propale firme dobijaju koncesije i izvoze oblovinu a državi ne ostaje ništa osim bagatelnih nadoknada“, dodaje on.
Prema podacima Uprave carina iz Crne Gore je, kako je saopšteno za „Pod lupom“, prošle godine izvezeno 80 hiljada kubika oblovine (propisano je šta se od drveća smije izvoziti). Samo na Kosovo je, tvrde iz tamnošnje carine, stiglo oko 63 hiljada tona. Ta cifra je za 2009. iznosila 62 000 tona, a za godinu ranije 59.000 tona. Kako Srbija i Bosna zvanično dobijaju više crnogorske oblovine od Kosova, disproporcija između zvaničnih podataka i onih kojima raspolaže „Pod lupom“ ukazuje na bitne nelogičnosti i sumnju u profitabilni šverc.
Bivši službenik Šumske uprave u Rožajama Adem Dedeić, koji je 2006. podnio 50-ak prijava na temu malverzacija u ovoj oblasti, kaže da je danas stanje još gore. „Šverc je postao masovna pojava. Švercuje se preko zvaničnih i preko divljih prelaza iz Crne Gore- kamionima, traktorima i tegljačima,“ tvrdi on.
U Rožajama je, inače, jedino šumsko gazdinstvo u Crnoj Gori, u kome se koncesije dodjeljuju na godišnjem nivou. U ostalim je gazdinstvima većina raspoloživih resursa uglavnom već raspodijeljene na period od sedam do 30 godina. Zbog složenosti procedure, objašnjavaju za “Pod lupom”u Upravi za šume, postupak dodjele koncesija u Rožajama moguće je završiti tek na kraj ljeta. „To je i prilika za one koji dobiju koncesije da na brzinu, i sa prividom legalnosti i daleko od očiju javnost, i bez adekvatne kontrole, u saradnji sa ljudima iz Uprave za šume, „iščekičaju“ dvostruko više nego što im je doznačeno. Blizina Kosova i Srbije garantuju da svaki trupac može biti prodat još na panju, uz ekstra dobit onih koji dobiju koncesije. Imam dokaze i predočio sam ih nadležnim, bez rezultata, o milionski vrijednim malverzacijama u rožajskom šumarstvu. Ali je to sve uvezano u jednu neprobojnu organizaciju od Ministarstva do zadnjeg lugara“, kaže Dedeić. Prema podacima koje je “Pod lupom” ranije objavio lugari su jedini koji su pravosnažno osuđivani za nepravilnosti u korišćenju koncesija. Šta je bilo sa istragama navodnih zloupotreba koje je tužilaštvo naložilo prije nekoliko godina, ostala je nepoznanica jer nijesu odgovorili na pitanja „Pod lupom“.
Direktor Direkcije za šume Radoš Šućur tvrdi da ocjene o švercu i zloupotrebi državnih resursa nisu utemeljene na činjenicama. On smatra da je stanje danas znatno bolje nego što je bilo prethodnih godina. „To potvrdjuju i redovne inspekcije prema čijim nalazima je stanje u našim šumama uređenije nego ikada. Meni je to i najvažnije, pored činjenice da se sječa obavlja prema zakonu“, kaže Šućur za „Pod lupom”.
Crna ruka šumarstva
Nepostojanje volje da se stanje promijeni i odsustvo znanja u toj oblasi, te monopol grupe ljudi koji se enormno bogate, ključni su razlozi da je stanje u našim šumama katastrfalno, tvrdi i Hasan Kurtagić, dugogodišnji direktor Gornjeg Ibra iz Rožaja i jedan od najboljih poznavalaca crnogorske drvoprerade i šumarstva. Njemu su prije nekoliko godina, kada je ukazivao u javnosti na „crnu ruku crnogorskog šumarstva“ prijetili i smrću. I danas tvrdi da se stihijski a ne selektivno koristi šumsko blago Crne Gore.
Enormno bogaćenje privilegovanih
„To nije tačno“, tvrdi Adem Dedeić navodeći da „isti ljudi svakodnevno tjeraju oblovinu od Pljevalja do Rožaja, koja preko Kule i Dračenovca završava na Kosovu i Srbiji“. Slične podatke ima i Miloš Lazarević sa Žabljaka koji je podnio više krivičnih prijava protiv jednog preduzeća koje je privatizovalo tamošnje drvopreradjivačke kapacitete i zahvaljujući povoljnim koncesijama sada izvozi oblovinu. „Slao sam dopise direktoru Uprave policije Veselinu Veljoviću u kojima sam pojasnio kako oni u hodu mijenjaju otpremnice, da bi izvezli oblovinu“, kaže Lazarević.
„Tim fiktivnim papirima se postiže to da neko ko je platio koncesiju osam do 15 eura po kubnom metru i dodatno potrošio još toliko za njeno izvlačenje iz šume, istu tu oblovinu prodaje 120 do 140 eura po kubiku. To su enormna bogaćenja privilegovanih“, tvrdi Lazarević.
Šućur međutim kaže da je zadovoljan cijenom koja je dobijena od koncesionara i koja je, tvrdi, medju najvećim u regionu,”dodaje on.
On pojašnjava da je drvo utovareno na kamion vrijedno oko 60 eura po kubiku. „Naše drvo je zbog svih okolnosti među najskupljim u regionu“, tvrdi Šućur, koji ne vidi ništa loše u činjenici da oblovina iz Crne Gore ide i preko granice.
Sagovornik smatra da je svaka zabrana izvoza u suprotnosti sa evropskim zakonima o slobodnoj trgovini.
„U svakom slučaju moja je ingerencija do panja, i ja tvrdim da je tu sve uredno”, kaže Šućur.
Da je stanje ipak konfuzno može se zaključiti i po tome što za razliku od prvog čovjeka Uprave za šume, pomoćnik ministara poljoprivrede zadužen za šumarstvo Miroslav Anđelić, tvrdi da je izvoz oblovine iz koncesionih šuma zabranjen, što proističe iz Zakona o koncesijama. „Nemamo podatak da se sirovina koncesionih šuma izvozi, a ako toga ima to je posao za druge organe”, kaže Anđelić.
Jedan od starijih beranskih drvopreradjivača Novak Anđelić retko može da uposli čitav kapacitet svoje pilane. „Zašto da neko reže dasku i prodaje je 105 ili 110 eura po kubiku kada po još većoj cijeni može prodati preko granice? Razlika u profitu je razlog što one koji dobijaju veće koncesije finalizacija ne interesuje, već samo žele da sijeku šumu”, dodaje on.
Najveća malverzacija u crnogorskum šumarstvu radi se sa fiktivnim pretvaranjem ekstra klase četinara u stabla određena za sanitarnu sječu, tvrdi bivši lugar. „U tom slučaju koncesionar plaća Upravi za šume šest do osam eura po kubiku, a takvu čamovu oblovinu vrhunskog kvaliteta na Kosovu može prodati po 130 do 140 eura“, kaže Dedeić.
Ako bi se, ipak, društveno zadovoljstvo u sektoru šumarstva i drvoprerade moglo izmjeriti plaćenim porezima i doprinosima mjesta za to nema, jer su podaci zabrinjavajući. Ukupan porez na dodatnu vrijednost koji je uplaćen iz drvoprerade u 2010. iznosio je 207.487 eura, što je u rangu prosječno uspješnog srednjeg preduzeća. Ukupan porez na dobit u istom periodu iznosio je manje – 142.306 eura.
Zbog svega toga se aktivisti u nevladinom sektoru uglavnom slažu da koristi od crnogorskih šuma imaju samo privilegovani. Velizar Kasalica, jedan od nikšićkih ekologa, tvrdi da koncesionarima u nelegalnim radnjama veliku podršku daju i istražni organi.“U zatvoru su sitni lopovi koji posijeku traktor drva da prehrane familiju. Krupni su na slobodi”, kaže Kasalica. On već više od godinu dana pokušava na sudu dokazati da je bespravnom sječom ugrožen i nacionalni park Durmitor. „Ja branim državnu šumu od državne pljačke. Ponudio sam Tužilaštvu sve dokaze ali u našem pravosuđu zataškavaju taj zločin prema prirodi“, kaže Kasalica.
I njegov kolega Milorad Mitrović iz NVO Breznica smatra da uništavanje i pustošenje šuma u Crnoj Gori izaziva sumnju da su neki od ključnih ljudi u dilovima sa šumskim lobijem koji on naziva drvnom mafijom Balkana. “Oni drže sve konce u trgovini i prometu od sirovine do drvnih sortimentima na Balkanu. U Crnoj Gori im je, pored Bosne, najznačajniji sirovinski krak”, kaže Mitrović.
Procijena „Lux – Development – a“ je da u drvnoj masi Crne Gore ima oko 42 miliona kubika lišćara i oko 30 miliona kubika četinara. Prema šumarskim proračunima to, to znači da bi prirast drveća koje bi se moglo godišnje posjeći mogao biti oko 1,5 miliona kubika. Sada se godišnje sječe oko pola miliona kubika, a nezvanično i dvostruko više.
Šta o svemu misli dugogodišnji resorni ministar Milutin Simović nije bilo moguće čuti, jer se on ne javlja na telefon dostupan „Pod lupom“.
Sead Sadiković
