Povjereniku bi možda ponešto i povjerili
Podgorica – Za tri i po godine, koliko je na snazi Zakon o slobodnom pristupu infrormacijama, državne institucije u Crnoj Gori, samo od dvije nevladine organizacije, Mreže za afirmaciju nevladinog sektora i Asocijacije mladih novinara, dobile su gotovo 20.000 zahtjeva za pristup informacijama. Više od polovine tih zahtjeva ostalo je bez odgovora, vjerovatno kao i hiljade zahtjeva „običnih“ ljudi i novinara.
Asocijacija mladih novinara je već pokrenula priču o promjeni zakona i, kao najbolje rješenje, koje se već pokazalo u regionu, predložila uvođenje povjerenika za slobodan pristup informacijama kojem bi valjalo obezbijediti ovlaštenja slična njegovim kolegama u Srbiji ili u Sloveniji.
– AMN je do sada podnio više od 3.000 zahtjeva za pristup informacijama. Samo u 2007. godini skoro hiljadu, od čega je polovinu državna administracija prećutala. Iako je po zakonu postupak pred sudom hitan, Upravni sud zbog malog broja sudija i velikog broja predmeta, ne može da stigne, pa postupci traju od šest do 12 mjeseci. Na kraju, i kada presudi, sud nema snagu da naredi nekom organu da da infromaciju nego samo nalaže da donese zakonito rješenje. U zemljama koje imaju povjerenika on ima pravo da uđe u prostorije određenog organa da provjeri ima li te informacije, ima pravo da izriče kazne. Ta ovlašćenja sud nema – kaže Jovan Poleksić, pravni zastupnik AMN.
Uvođenjem povjerenika za pristup informacijama, po riječima Poleksića, umjesto sadašnjeg pravila da se do informacije dolazi uz pomoć suda, to bi bio izuzetak.
– Većina građana i novinara odustaje od namjere da dođe do neke za njih bitne informacije kada shvati koliko traje postupak i da pri tom mora angažovati stručnjaka za sastavljanje žalbe ili tužbe – kaže Poleksić.
On smatra da je „načelno i deklarativno pristup informacijama u Crnoj Gori slobodan“.
– U praksi nije tako. Kada krenete u postupak ostvarivanja ovog prava, čeka vas teška, dugotrajna i neizvjesna borba ukoliko organ vlasti od koga tražite informaciju ima interes da je ne objelodani – tvrdi Poleksić.
U protekle tri i po godine vjerovatno najviše „muke“ državnoj birokratiji zadao je MANS, sa 15.539 zahtjeva za pristup informacijma.
– Dozvoljen nam je pristup u 41 odsto slučajeva. U 22 odsto administracija nema informaciju, za sedam odsto zahtjeva su nenadležni, a 22 odsto zahtjeva administracija je prećutala. MANS je podnio tužbe po osnovu 1.667 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, od kojih je 567 ili 34 odsto još u toku. Upravni sud je u 1.110 ili 66 odsto slučajeva donio presudu. Od toga u 872 zahtjeva u korist MANS-a – kazala je za „Vijesti“ Milena Deletić iz MANS-a.
U MANS-u kažu da primjena zakona danas ide bolje nego na početku, ali dodaju da „i dalje postoje ozbiljne prepreke za pristup informacijama, posebno u pojedinim oblastima“.
Po ocjeni te organizacije posebno je težak pristup informacijama o privatizaciji.
– Institucije zadužene za sprovođenje procesa privatizacije ne dostavljaju ugovore o privatizaciji, najčešće sa obrazloženjem da se radi o informaciji koja spada u red izuzetaka predviđenih ovim Zakonom, odnosno ugovore proglašavaju poslovnom tajnom – objašnjava Deletić.
Srpski povjerenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić kaže za „Vijesti“ da se ta institucija afirmisala u Srbiji i da o tome govore i „dobre ocjene medija i njihovih asocijacija, nezavisnih eksperata i izvještaji Evropske unije i Evropske komisije.
– Ipak mislim da je najvrednije to što sve veći broj građana, novinara i drugih subjekata traži i dobija zaštitu prava od poverjenika – kaže Šabić.
Povjerenik u Srbiji ima široka ovlašćenja.
– Naravno, njegovo glavno ovlašćenje je da kao drugostepeni organ rješava po žalbama protiv organa vlasti koji su povrijedili pravo na slobodan pristup informacijama. Rješenja povjerenika donijeta po tim žalbama su obavezujuća. Međutim, za razliku od slovenačkog, srpski povjerenik nema ovlašćenja da sam obezbijedi izvršenje svoje odluke. Zakonom je predviđeno da izvršenje rješenja povjerenika, u slučaju potrebe, obezbeđuje vlada Srbije. Takođe za razliku od slovenačkog srpski povjerenik nema mogućnost da nekog kazni zbog prekršaja zakona. Obje ove funkcije, koje su u rukama vlasti, funkcionišu loše ili nikako i ja sam više puta javno i u izvještajima koje sam podnosio Narodnoj skupštini upozoravao da to predstavlja makar i indirektan poziv na kršenje zakona – zaključuje Šabić.
On kaže da je povjerenik dobro rješenje za sve države, ali da to ne znači da ombudsman ili komisija poslom ne bi bili dobra rješenja.
Na konastataciju da je, kada je donesen naš Zakon bilo otvorenih primjedbi da se sve može proglasiti izuzetkom, Šabić kaže da se u posljednje vrijeme i u Srbiji pojavljuju „ljubitelji tajni“.
– Imao sam u praksi prilike da vidim kako se iza „tajni“ kriju potpuno nelegitimni interesi – od nesposobnosti i neracionalnosti, preko zloupotreba do kriminala i korupcije – ističe srpski povjerenik.
Institucija povjerenika u Sloveniji postoji od septembra 2003. godine. Od 2005. povjerenik je Nataša Pirc.
– Dobro je da neki nezavistan državni organ ima nadležnost i prati šta se u ovoj oblasti dešava. Ako se to preda ombudsmanu koji, u zemljama u kojim ta institucija nije zaživjela nema beš neki autoritet, ili sudovima posebno gdje je sudski sistem spor, neće biti dobro. Ja često primijetim da u zemljama gdje državni službenici nijesu navikli na transparentnost valja imati jedan organ koji radi otvoreno i rješava probleme. Povjerenik je takva institucija jer ima nadležnost i snagu da kazni. Jedna od najjačih nadležnosti je pravo inspekcijskog nadzora. Ako organ ne želi da da dokumenta povjereniku, ako ne želi da da dokumenta ljudima, ako ćuti tada je nadležnost drugostepena jako bitna, jer ako nemaš snage da natjeraš birokratiju da ne ćuti sve je uzalud – kaže Pirc.
Ona ističe da ima pravo da naplati kaznu organu koji neće da da informaciju i to više puta dok je ne pruži.
– Još nikada nije naplaćena kazna jer su uvjek slušali šta sam rekla. Slično je i sa pravom povjerenika da sa dokumenta skine oznaku državna tajna. Do sada nijednom nijesam morala pokrenuti formalnu proceduru za skidanje oznake državna tajna, iako imam to ovlašćenje. Tri puta sam o tome razgovorala sa ministrima i na osnovu mojih argumenata oni su to uradilia – kaže Pirc.
Pirc: To nije skupa institucija
Preporučujući Crnoj Gori uvođenje institucije povjerenika Nataša Pirc ističe da to nije skupa institucija.
– Na početku je slovenački povjerenik imao četiri zaposlena. Sada imamo 30 ljudi, 15 manje od ombudsmana, bavimo se i zaštitom ličnih podataka i godišnji budžet nam je milion i po eura – kazala je Pirc.
I ona i Šabić kažu da je najbitnije obezbijediti potpunu nezavisnost povjerenika. Ipak, kažu, da i pored svih zakonskih osiguranja (načina izbora, plate, zakonom utvrđene nezavisnosti) na kraju sve zavisi od ličnosti povjerenika.
Iako je Slovenija u odnosu na zemlje regiona debelo odmakla u poštovanju ove vrste prava da i tu ima problema govori i podatak da svaka peta žalba, koju dobije povjerenik, dolazi od novinara.
M.BABOVIĆ
Vijesti 31.03.2009
