Autor: Milena Perović
MONITOR: Kako vidite izbor Milorada Markovića za vrhovnog državnog tužioca ?
MANS je bio jedan od rijetkih glasova na javnoj sceni koji je od tadašnjeg kandidata, a današnjeg VDT-a tražio odgovore na ključna pitanja o njegovim kapacitetima i spremnosti da u narednom periodu obavlja jednu od najvažnijih funkcija u državi. Ovo tim prije što u periodu koji je prethodio glasanju u Parlamentu, od Markovića nismo čuli dovoljno uvjerljive argumente, niti smo ih mogli pronaći u njegovoj biografiji. U njegovoj biografiji se nije našao ni očigledan konflikt interesa koji se odnosi na buduće eventualne postupke za ratne zločine. Osim toga, u svojoj dosadašnjoj karijeri sada već izbrani VDT nije pokazao ozbiljniju spremnost da javno ukaže na brojne anomalije koje su opterećivale crnogorsko društvo u posljednje tri decenije, a posebno kada je u pitanju korupcija u izbornim procesima koje je aktivno pratio do 2020. godine. MANS je zbog toga iskazao sumnju u kapacitete VDT-a da se sa takvom radnom biografijom, nosi sa onim što će biti ključni izazovi pravosudne reforme – deinstalacija struktura organizovanog kriminala iz tužilačkih redova.
Ipak, vrijeme pred nama će pokazati do koje mjere će VDT Marković imati kapaciteta, političke volje, stručnosti i iznad svega hrabrosti da ponovo otvori slučajeve poput „Prvog miliona“, „Pandora papira“, nezakonitih donacija i svih onih slučajeva koji su zatvoreni ili i dalje čekaju da budu adekvatno procesuirani. Upravo ti slučajevi nastavljaju da opterećuju evropski put Crne Gore i da je u kontinuitetu drže u rangu država koje nemaju funkcionalnu vladavinu prava i nisu u mogućnosti da svojim građanima garantuju pravdu.
MONITOR: Vlasti izbor VDT, nakon izbora drugih čelnih ljudi u pravosuđu, ističu kao važno dostignuće kada su u pitanju integracije zemlje u EU, odnosno ispunjavanje mjerila poglavlja 23. 24. Ipak, gdje smo na tom putu zatvaranja ovih poglavlja?
Mislim da nas čeka još dosta posla, a da je deblokiranje funkcije VDT-a tek samo početak. Koliko dobar početak ostaje da se vidi nakon što javnost bude imala jasnu poruku sa te pozicije u odnosu na ono što su ključni slučajevi visoke korupcije, ali i na ono što će biti prvi koraci u pravcu takozvanog „čišćenja“ tužilaštva. Smatram da ne možemo očekivati održive rezultate u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala kao ključnih preduslova za zatvaranje pomenutih poglavlja, sve dok ne budemo imali tužilaštvo koje je očišćeno od pipaka organizovanog kriminala, i ne manje važno – uticaja političkih partija koji se nakon smjene režima Mila Đukanovića nije smanjio, već samo promijenio aktere. Zadaci koji su pred Crnom Gorom su prilično jasni, a njihovo ispunjavanje biće prava mjera postojanja političke volje da se trenutno stanje promijeni.
Sa druge strane, u posljednjih nešto više od tri godine smo izgubili previše vremena i prilika da crnogorsko društvo postavimo na zdrave noge, pa su funkcioneri nove vlasti umjesto državnih institucija, jačali partijske bastione i gradili glasačku bazu kako bi na narednim izborima za sebe prigrabili još vlasti. U tom kontekstu nije iznenađenje da je i borba protiv korupcije zloupotrijebljena i pretvorena u laku zabavu za mase kako bi se „pridobio još koji politički poen“.
Zbog toga se niko više i ne postavlja pitanja čiji je bio kokain u magacinu Volija i Mojanovićima, zašto nakon oslobađajućih presuda nije bilo nastavka istrage, niti gdje su završili kamioni sa cigaretama iz Slobodne zone Luke Bar koje su trebale biti, a nisu uništene.
U tom smislu su jasne, ko hoće da ih čuje, i poruke Evropske komisije iz posljednjeg izvještaja o Crnoj Gori o tome kako održivi rezultati u borbi protiv korupcije i organizovanog krimianala zahtijevaju konačne presude i funkcionalno pravosuđe oslobođeno političkog uticaja.
MONITOR: MANS je saopštio da podaci iz izvještaja Transparensi internešnala (TI) o Indeksu percepije korupcije (CPI) za prethodnu godinu pokazuju da je Crna Gora za jedan poen poboljšala svoj položaj u odnosu na 2022. Godinu. Šta to govori?
Vidjeli smo da je taj rang za jedan poen bolji nego u odnosu na prethodnu godinu, ali i dalje na nivou onoga što je smo imali prilike da vidimo dok je DPS suvereno vršio vlast, a politička volja za borbu protiv korupcije bila na minimumu. U tom smislu, poboljšanje od jednog poena nije nešto čime bi trebala da se ponosi bilo koja vlast, a naročito ne ona kojoj su usta bila puna obećanja o pravdi i borbi protiv mafije – sve dok nisu dobili priliku da nešto konkretno urade po tom pitanju.
Nakon smjene DPS vlasti očekivanja građana su sa pravom bila ogromna, kako kada je u pitanju oporavak ekonomije, tako i kada je u pitanju borba protiv korupcije i ispravljanje svih onih nepravdu na kojima je počivao prethodni režim. Iako je period od nešto više od tri godine zaista nedovoljan da se riješe nagomilani problemi crnogorskog društva, smatram da je za postavljanje zdravih osnova bilo i više nego dovoljno vremena. Nažalost, partije nove vladajuće većine su imale neke druge prioritete koji nisu imali nikakve veze sa onim što su bile jasno iskazana očekivanja građana nakon izbora 2020. godine.
Ipak je premalo urađeno kako bi se građanima vratilo povjerenje u institucije, a organizovanom kriminalu poruka a u javnom sektoru više ne postoje adrese na koje mogu računati kada je u pitanju dalje zarobljavanje institucija. Zbog toga je i ovaj minimalni napredak na skali, zapravo pokazatelj potpunog poraza „reformisanog“ državnog sistema i partija nove većine od kojih se ipak mnogo više očekivalo.
MONITOR: Zašto, kako ste kazali, među nosicima vlasti nakon DPS-a još uvijek ne postoji dovoljan politički momentum za isporučivanje značajnih i održivih rezultata u borbu protiv korupcije?
Odgovor na to pitanje je lak, ali nije prijatan – zato što ne žele. To je jasno na svakom koraku, od posljednjeg izbora VDT-a koji je sasvim očigledno proizvod političke trgovine čije rezultate ćemo vidjeti prilikom najavljene rekonstrukcije vlade Milojka Spajića, pa sve to pojedinih resora izvršne vlasti koji nastavljaju po tragu DPS-a da aktivno sabotiraju borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.
To se odnosi prije svega na činjenicu da još uvijek nemamo reformisani zakonodavni okvir za borbu protiv korupcije, uključujući Zakon o slobodnom pristupu informacijama, Zakon o sprječavanju korupcije, ali i kontinuirano odbijanje da se na adekvatan način sankcioniše nezakonito bogaćenje i pravno uredi oduzimanje tako stečene imovine. Institucije koje se percipiraju kao prva linija odbrane od korupcije poput Agencije za sprječavanje korupcije i dalje su nereformisane i zarobljene upravom koja nema dovoljno političke volje i hrabrosti da se bavi svojim poslom. I kao takve očigledno ne smetaju nikome. Isto važi i za Državnu revizorsku instituciju i čitav niz takozvanih „nezavisnih institucija“ u kojima i dalje sjede poslušnici prethodnog režima.
Kada pogledamo takozvane „rezultate“ u posljednjih tri godine, sasvim je jasno da nova većina svih saziva izvršne i parlamentarne vlasti nakon pada DPS-a nije donijela niti jedan propis koji bi efikasno spriječio nastavak štetnih praksi iz prethodnog perioda ili povećao prostor za građansku kontrolu vlasti.
Kada pogledamo do koje mjere je normalalizovano ne samo političko zapošljavanje, već i otvoreno lobiranje partija za nekog kandidata u pravosuđu, jasno je da još uvijek nemamo na vlasti većinu koja je shvata da je upravo sada momenat u kome treba na ličnom primjeru postaviti temelje za povećanje transprarentnosti i bolje mehanizme za borbu protiv korupcije.
Jako ćete rijetko više čuti bilo koga iz izvršne ili zakonodavne vlasti da pominje (osim u dnevno-političke svrhe) bilo koji od velikih slučajeva korupcije koji se vezuju za prethodnu vlast. Kada ste posljednji put čuli da neko priča o korupcionaškoj privatizaciji KAP-a? Ili aferi Telekom, Abu Dabi fondu? Ili ako hoćete skorije, o tome kako smo finansirali izgradnju autoputa?
Mislim da to nije slučajno, kao što nije slučajan očigledan izostanak (osim retoričke) podrške pravosuđu, jer bi bilo naivo zavaravati se da partijama koje su naslijedile najgore prakse DPS-a odgovara jako tužilaštvo i pravosuđe. Čak naprotiv, i to je vidljivo na svakom koraku.
MONITOR: Višemjesečno istraživanje MANS-a o imovini i prihodima penzionisanog službenika ANBt i Uprave policije, Duška Golubovića, pokazalo je da je njegova porodica u periodu od desetak godina za kupovinu više nekretnina i luksuznih vozila izdvojila preko milion eura. Institucije tim povodom ne reaguju.
MANS je kompletnu dokumentaciju do koje je došao istražujući imovinu porodice Golubovića već proslijedio Specijalnom državnom tužilaštvu na dalje postupanje. Kada su u pitanju Ministarstvo unutrašnjih poslova i Uprava policije, oni su imali i propustili priliku da nešto urade, makar do sredine prošle godine kada je Golubović i zvanično penzionisan. Sumnjamo da je imovina koju smo uspjeli da dokažemo samo vrh ledenog brijega, a sam Golubović tek jedan od mnogih iz državnog aparata koji teško mogu značajnu imovinu da opravdaju zvaničim prihodima. Samo iz tog primjera možemo da vidimo koliko je u prethodnom periodu bila efikasna Unutrašnja kontrola Uprave policije, zajedno sa takozvanom Antikorupcijskim odjeljenjem koje zapravo nikada nije profunkcionisalo kako treba.
U tom smislu je teško ne staviti ovaj slučaj u kontekst činjenice da ni tri godine nakon smjene DPS vlasti nemamo instituciju koja je spremna da se bavi neobjašnjivom imovinim onih koji bi trebalo da budu prva linija odbrane od korupcije, već to mora da radi jedna nevladina organizacija.
Konačno, ostaje da se vidi da li je će primjer Golubovića biti dovoljan da se u MUPu i Upravi policije neke stvari pokrenu sa mrtve tačke i da će postojati dovoljno svijesti o tome da provjera policajaca i njihovog integriteta mora početi od njihove imovine.
MONITOR: Očekujete li da će nova vlast uraditi nešto više kada je u pitanju nelegalno stečena imovina?
Prve najave koje smo čuli od ministra pravde, Andreja Milovića, da će vlada nastojati da zakonski okvir ured prema takozvanom „italijanskom modelu“, jesu ohrabrujuće, ali ostaje da se vidi da li će takvo rješenje imati većinu, prvo na Vladi, pa onda i u parlamentu.
Ono što bi bez odlaganja moralo odmah da se desi jeste kriminalizacija nezakonitog bogaćenje kroz izmjene Krivičnog zakonika i uvrštavanje novog krivičnog djela. Iako ove izmjene ne bi mogle da se primjenjuju retroaktivno, bila bi to odlična prilika da se uradi ono što su propustile administracije Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića – pokažu da su spremni da budu generacija političara koja na svom primjeru šalje poruku da nezakonito bogaćenje neće biti tolerisano.
