Predložene izmjene i dopune Zakona o stečaju koje je sačinila Vlada Crne Gore oslobodiće stečajne upravnike krivične odgovornosti za upropaštavanje crnogorske privrede koja se prodaje kroz stečajni postupak, a u isto vrijeme će im omogućiti da imovinu preduzeća u stečaju prodaju u bescjenje, čime korist od izmjena Zakona jedino može imati stečajna mafija u Crnoj Gori.
Naime, praksa je pokazala da je i dosadašnji pravni okvir kojim se definiše rad stečajnih upravnika bio katastrofalan, pa je izmjenama Zakona tu oblast potrebno dodatno regulisati i uvesti strožije mehanizme odgovornosti za stečajne upravnike i sistem njihovog nagrađivanja učiniti primjerenim. Ipak, suprotno zdravoj logici, Vlada se odlučila na skroz drugačiji pristup – da odgovornost stečajnih upravnika još više smanji i da im da odriješene ruke da samostalno prodaju imovinu iz stečajnog postupka uz mogućnost značajnog smanjivanja cijena, i to u krajnje netransparentnoj proceduri.
Crna Gora je proteklih godina svjedočila desetinama primjera katastrofalnih stečajnih postupaka tokom kojih je imovina bivših državnih kompanija rasprodata u bescjenje, obespravljeni radnici su ostavljeni bez posla, plata, otpremnina i radnog staža, a jedinu korist od stečajnih postupaka su imali stečajni upravnici koji su dobijali basnoslovne naknade i novi vlasnici, koji su arčili bivšu državnu imovinu.
Jedan od primjera neuspješno privatizovanih državnih preduzeća kroz postupak stečaja svakako je fabrika papira “Beranka” iz Berana. Ova kompanija je bila okosnica beranske privrede, zapošljavala je preko 200 radnika i posjedovala vrijedne nekretnine. Nakon privatizacije, novi vlasnik je dobio više vidova državne pomoći, ali je proizvodnja trajala samo dva mjeseca. Fabrika je zatvorena, više od pola radnika je otpušteno uz mizerne nadoknade, ostalim radnicima vlasnik je ostao dužan zarade, a državi poreze i doprinose. Već sedam godina fabrika ne radi. Za takav posao, stečajni upravnik koji je vodio stečajni postupak Momo Jokić je 2006. godine nagrađen u iznosu od preko 27 hiljada eura.
Privredni sud u Bijelom Polju je na zahtjev beogradskog preduzeća “Tigo impex“ uveo stečaj u Beranci u aprilu 2004. godine, radi namirenja duga od preko 250 hiljada eura, a iste godine je na trećoj licitaciji “Beranka” prodana po početnoj cijeni od 999.573 eura, odnosno sedam puta jeftinije u odnosu na procijenjenu vrijednost njene imovine, jedinom ponuđaču “Tigo – impex”, u vlasništvu Radoja Gomilanovića, na čiji je zahtjev inače i uveden stečaj u kompaniji ‘’Beranka”.
U trenutku privatizacije “Beranka” je bivšim radnicima dugovala preko 200 hiljada eura. Ugovorom je navedeno da se ova potraživanja može isplatiti novi vlasnik i da će mu na ovaj iznos biti umanjena kupoprodajna cijena. Prema navodima radnika ovo umanjenje je i izvršeno iako je dugove prema radnicima izmirila lokalna samouprava.
Nakon privatizacije “Beranka” je zapošljavala do 200 radnika i proizvodnja je u vrlo kratkom peridou obnovljena i to je rezultiralo ekološkom katastrofom i pomorom ribe u Limu. U tom periodu radnicima nisu isplaćivane plate i po 30 mjeseci, niti im je povezivan radni staž, odnosno nisu plaćani porezi i doprinosi. U 2011 godini, novi vlasnik se oslobodio većine radnika, kroz “sporazumni” raskid ugovora. On im je ponudio po 12 minimalnih plata – što je tada iznosilo ukupno po 660 eura, otpremnine u iznosu od 330 eura i uplatu staža za 2010. godinu. Dio radnika koji nije u početku pristao na ovakve uslove, je trpio pritisak i bili su raspoređeni na radna mjesta na kojima nije bilo elementarnih uslova za rad i fizičku sigurnost radnika.
Vlasnik “Beranke”, Radoje Gomilanović, je otuđio neke od suštinskih djelova opreme kompanije. Ovim je ugasio i poslednje nade Beranaca da bi proizvodnja u kompaniji nekada mogla biti obnovljena. Gomilanović je iz fabrike izvukao parni kotao i rezač papira koje je prodao u bescijenje ili čak dao na pozajmicu. Godinama je Gomilanović neometano otuđivao i preostalu imovinu, koja nije pod hipotekam, i prodavao je u staro gvožđe. Skoro sva preostala mašinska oprema, na čelu sa vodećim mašinama za proizvodnju papira, stavljena je pod hipoteku kod Hipo alpe adria banke koja je svojevremeno Gomilanoviću odobrila kredit od 700.000 eura.
Slična je situacija i sa firmom “Impregnacija” iz Kolašina. U “Impregnaciji” je 2007. godine uveden stečaj, a zatim je privatizovana od strane komanije “Vektra Montenegro”. Cilj “Vektre” nije bio pokretanje proizvodnje, već da se jeftino, za 2,83 miliona eura, domogne preko 200.000 m2 građevinskog zemljišta. Većina hala je nakon privatizacije porušena, a oprema, tvrde radnici, rasprodata. Ipak, za vođenje takvog stečajnog postupka, stečajni upravnik Milovan Ćulafić je potraživao 30 hiljada eura naknade.
Samo u ova dva neuspješna stečajna postupka, stečajnim upravnicima na ime naknade dato je skoro 60 hiljada eura, iako u demokratskoj državi oni ne bi imali pravo da prime ni centa naknade, imajući u vidu koliko loš posao je u oba slučaja obavljen. Sa novcem koji je isplaćen stečajnim upravnicima bilo moguće isplatiti otpremnine za makar tridesetak obespravljenih radnika.
Zbog svega navedenog još jednom pozivamo Antikorupcijski odbor Skupštine Crne Gore da hitno razmotri inicijativu koju smo tom tijelu podnijeli još prije tri mjeseca podnijeli zajedno sa NVO Stečajci u Crnoj Gori, da organizuje sjednicu posvećenu problemima stečaja i da Vladi da jasne smjernice za izmjene zakona u kojima će se jasno propisati odgovornost stečajnih upravnika za stečajeve koje vode, ali i pravedan sistem nagrađivanja u kojem stečajni upravnici za uništavanje kompanija neće moći da dobijaju na desetine hiljada eura nagrade.
MANS
