MANS pozdravlja odluku predstavnika penzionerske populacije

2

MANS pozdravlja odluku predstavnika penzionerske populacije da se zbog izuzetno teškog materijalnog položaja priključe martovskim protestima i zajedno sa ostalim građanima od Vlade traže konkretne promjene. Dok je crnogorska Vlada godinama u džepove domaćih i stranih tajkuna sipala stotine miliona eura, cijenu takvih katastrofalnih odluka, uz obespravljene radnike, najviše su platili penzioneri, koji su dovedeni na ivicu siromaštva.

Od preko 110 hiljada penzionera u Crnoj Gori, najveći broj danas ne može da uživa u blagodetima onoga što su godinama mukotrpno stvarali. Da se radi o pukom preživljavanju najbolje potvrđuju podaci da je prosječna penzija u Crnoj Gori 280 eura, pri čemu više od polovine penzionera prima ispod te granice. Najniža penzija je ponižavajućih 100 eura.

Kada se uzme u obzir da je potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu blizu 800 eura, te da je potrebno kupiti hranu i lijekove, ali i platiti struju, vodu i telefon, jasno je da penzionerima sa najmanjim primanjima Vlada nije obezbijedila ni osnovnu egzistenciju.

Štaviše, umjesto dostojanstvenih penzija, Vlada je pripadnicima najstarije populacije godinama davala mrvice, poput povremenih jednokratnih pomoći, subvencija za struju i odmore. Treba li napominjati da su zbog „pogrešnih“ obračuna osnovice za primanja, penzioneri godinama bili zakinuti i primali su manje nego što ih je sledovalo po zakonu.

Istovremeno, dok je država zakidala najstarije građane, iz novčanika tih istih građana je nemilice uzimala za stvaranje i spašavanje raznih biznisa, od onog najpoznatije familije, preko ruskog oligarha Olega Deripaske, do raznih domaćih tajkuna.

Tako je, recimo, za pet godina „privatizovani Kombinat aluminijuma“ državu koštao koliko i cjelokupan iznos penzija za dvije godine, i to za preko 110 hiljada penzionera, što je petina crnogorske populacije.

Sa druge strane, Vladini ministri su zajedno sa poslanicima dobro vodili računa o sopstvenim interesima, kada postanu penzioneri. Tako su prije nekoliko godina sebi dodijelili nacionalne penzije koje na mjesečnom nivou iznose od 800 do čak 1.800 eura.

Iako je Ustavni sud kasnije poništio tu odluku o nacionalnim penzijama, njih i danas prima 115 bivših funkcionera za šta se iz budžeta godišnje izdvaja blizu milion i po eura. Kada se to uporedi sa podatkom da je za sve ostale penzionere godišnje potrebno 360 miliona, lako je izračunati da poreske obveznike bivši funkcioneri-penzioneri deset puta više koštaju od svih ostalih.

Vlada Igora Lukšića treba da zna da ovakve nedosljednosti i mrvice koje godinama servira penzionerima više ne prolaze i da su i oni došli do granice trpeljivosti, jer je riječ o golom opstanku.

MANS poziva sve crnogorske penzionere da se pridruže velikom martovskom protestu, koji organizuje zajedno sa Unijom slobodnih sindikata i Studentskom unijom, i tako izraze svoj glas nezadovoljstva protiv malih penzija, visokih računa za struju sa ugradnjom i pogubne Vladine politike kojom bogati tajkune, a siromaši čitavo građanstvo.

MANS

2 Comments

  1. Mirjana A.R.

    Ovi podaci su Bogu za plakat! Đe ispari to ”čuveno čojstvo” iz ove zemlje – to ne mogu znati! Sramota je da ljudi u zrelim godinama, penzioneri, kad u glavnom svako ima neki zdravstveni problem, od penzije ne mogu ni ljekove kupiti a kamo li se normalno prehraniti i imati za sve potrebe. Kad vidim exkurzije penzionera iz inostranstva dok posjećuju našu zemlju, ne mogu a da se ne zapitam kad će naši penzioneri moći sebi priuštiti normalan izlazak ”u svijet”! Položaj većine penzionera u CG je više nego sramota društva odnosno sistema!!!
    ”Od preko 110 hiljada penzionera u Crnoj Gori, najveći broj danas ne može da uživa u blagodetima onoga što su godinama mukotrpno stvarali. Da se radi o pukom preživljavanju najbolje potvrđuju podaci da je prosječna penzija u Crnoj Gori 280 eura, pri čemu više od polovine penzionera prima ispod te granice. Najniža penzija je ponižavajućih 100 eura.”

  2. Boka Kotorska

    Ta nesrećna populacija i ne zaslužuje ništa bolje.
    Svojom brojnošću mogu oboriti svaki režim. A oni uporno glasaju za
    svoje mučitelje.
    Ili ne izlaze na izbore, misleći, u svojoj suludosti, da će režim pasti
    zato što nijesu dobili njihov glas.
    A ne znaju da su tako poklonili glas Milesu.