Međunarodni dan zaštite zviždača: Institucije i dalje više progone zviždače nego korupciju
MANS upozorava da Crna Gora još nema poseban zakon o zaštiti zviždača, dok praksa državnih institucija i dalje pokazuje da je fokus često na otkrivanju onih koji prijavljuju nezakonitosti, umjesto na sankcionisanju samih zloupotreba.
Povodom Međunarodnog dana zaštite zviždača, koji se obilježava 23. juna, MANS upozorava da Crna Gora i ove godine dočekuje ovaj datum bez posebnog zakona koji bi na sveobuhvatan način uredio zaštitu lica koja prijavljuju korupciju i druge nezakonitosti.
Međutim, problem nije samo u tome što novi zakon još nije usvojen. Najnoviji slučajevi pokazuju da se i dalje ponavljaju obrasci postupanja u kojima je za institucije često važnije da otkriju ko je ukazao na problem nego da utvrde da li problem zaista postoji. Takva praksa šalje snažnu obeshrabrujuću poruku potencijalnim zviždačima i dodatno narušava povjerenje u sistem zaštite. Zbog toga postojeći pravni okvir danas ne predstavlja podsticaj za prijavljivanje korupcije i drugih nezakonitosti, već kod mnogih građana i službenika stvara opravdanu bojazan da bi upravo oni koji prijave problem mogli snositi najveće posljedice.
Iako je nacrt novog Zakona o zaštiti zviždača pripremljen i predstavljen javnosti još prošle godine, njegovo usvajanje se i dalje čeka. Predloženi tekst sadrži brojna kvalitetna rješenja i u značajnoj mjeri prati evropske standarde u ovoj oblasti, zbog čega njegovo usvajanje predstavlja važan korak naprijed. Međutim, iskustvo Crne Gore pokazuje da kvalitet zakonskog teksta sam po sebi nije dovoljan ukoliko ne postoji institucionalna spremnost da se njegova rješenja dosljedno i efikasno primjenjuju.
Dosadašnja praksa zaštite zviždača pokazuje da upravo na tom planu postoje najveći problemi. Broj slučajeva u kojima su lica koja su prijavila korupciju ili druge nezakonitosti dobila djelotvornu zaštitu ostao je veoma ograničen, dok su posljedice po one koji se odluče da prijave nepravilnosti često ozbiljne i dugotrajne.
Nakon političkih promjena iz 2020. godine bilo je opravdano očekivati da će doći do većeg broja prijava korupcije i drugih nezakonitosti od strane građana i službenika koji su godinama svjedočili različitim zloupotrebama. Takav razvoj događaja bio bi prirodna posljedica jačanja povjerenja u institucije i uvjerenja da će prijavljivanje nepravilnosti konačno dovesti do konkretnih rezultata.
Nažalost, praksa pokazuje drugačiju sliku. Crna Gora ni danas nije uspjela da izgradi okruženje koje ohrabruje prijavljivanje korupcije i pruža dovoljno povjerenja onima koji razmišljaju da progovore o nezakonitostima. Zbog toga građani, ali i brojni državni službenici, i dalje mnogo češće informacije o mogućim zloupotrebama dostavljaju medijima i organizacijama civilnog društva nego nadležnim institucijama ili kroz formalne mehanizme predviđene Zakonom o sprečavanju korupcije. To pokazuje da ni nakon političkih promjena nije učinjeno dovoljno da se obnovi povjerenje u institucije koje bi trebalo da štite javni interes i one koji odluče da prijave korupciju.
Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da je Agencija za sprečavanje korupcije (ASK), kao institucija koja trenutno ima centralnu ulogu u sistemu zaštite zviždača, godinama suočena sa ozbiljnim kadrovskim i stručnim ograničenjima. Bez značajnog jačanja kapaciteta ASK-a, ali i drugih institucija koje učestvuju u zaštiti zviždača, postoji ozbiljan rizik da i novi zakon ostane još jedan kvalitetan propis sa ograničenim dometima u praksi.
Dodatni problem predstavlja odnos državnog aparata prema samom institutu zviždača. Umjesto da fokus bude na navodima o korupciji, zloupotrebama i drugim nezakonitostima koje zviždači otkrivaju, brojni primjeri pokazuju da se institucije često mnogo energičnije bave pitanjem ko je informacije dostavio javnosti i ko je u tome pomogao zviždaču.
Nedavni slučajevi, uključujući i dešavanja povezana sa radom Agencije za nacionalnu bezbjednost, pokazuju zabrinjavajući obrazac postupanja u kojem se prioritet daje identifikovanju izvora informacija i sankcionisanju onih koji su omogućili da javnost sazna za moguće nezakonitosti, dok se navodi o samim zloupotrebama i kršenju zakona stavljaju u drugi plan. Takav pristup šalje poruku da je za državu veći problem otkrivanje sumnji na nezakonitosti nego same nezakonitosti.
Takav odnos institucija prema zviždačima pokazuje da značajan dio državnog aparata još uvijek nije prihvatio jednostavnu činjenicu – zviždači nijesu problem, već dio rješenja. Oni često predstavljaju posljednju liniju odbrane javnog interesa u situacijama kada unutrašnje kontrole zakažu, a institucije nijesu spremne da same otkriju ili procesuiraju nezakonitosti.
Posebno zabrinjava činjenica da se i šest godina nakon političkih promjena iz 2020. godine ponavljaju obrasci postupanja koji su godinama obeshrabrivali prijavljivanje korupcije i zloupotreba. To pokazuje da promjena vlasti sama po sebi nije bila dovoljna da promijeni institucionalnu kulturu i odnos prema onima koji ukazuju na nezakonitosti. Naprotiv, u pojedinim slučajevima stiče se utisak da je spremnost sistema da zaštiti zviždače i dalje slabija od njegove spremnosti da pronađe i sankcioniše one koji su omogućili da informacije dospiju u javnost.
Sve dok je za državni aparat važnije da otkrije ko je dostavio informaciju nego šta ta informacija otkriva, Crna Gora neće imati efikasan sistem borbe protiv korupcije, bez obzira na to koliko zakona usvoji. Zato Međunarodni dan zaštite zviždača dočekujemo sa porukom da je Crnoj Gori potreban ne samo novi zakon, već i suštinska promjena odnosa institucija prema onima koji štite javni interes.
Zviždači nijesu prijetnja državi, već jedan od najvažnijih saveznika društva u borbi protiv korupcije i zloupotreba moći. Sve dok institucije pokazuju više odlučnosti da pronađu i kazne one koji govore o problemima nego one koji te probleme stvaraju, zviždači neće imati stvarnu zaštitu, a borba protiv korupcije će ostati ozbiljno ograničena.
MANS
