Iako se urbanizam u Nacrtu Strategije za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala tretira kao oblast sa posebnim rizikom, finalna verzija dokumenta ni izbliza ne prikazuje stvarno stanje stvari, jer je Međuresorska radna grupa odbila da prihvati komentare MANS-a koji su se odnosili na urbanizam.
Sva do sada rađena istraživanja i ispitivanja javnog mnjenja ukazuju na problem korupcije i povaju organizovanog kriminala u oblasti uređenja prostora. Samo neki od slučajeva koje je MANS do sada obrađivao počev od Zavale, preko slučaja barskog Gradonačelnika Žarka Pavićevića, pa sve do najnovijeg slučaja Kalamper u koji je uključen brat bivšeg Ministra unutrašnjih poslova, upućuju na zaključak da je sektor uređenja prostora i izgradnje objekata uveliko opterećen sumnjama na korupciju, konfliktom interesa, nepotizmom te klijentelizmom.
Radna grupa je ignorisala komentare koje je MANS dostavio za oblast urbanizma iako su oni u potpunosti usklađeni sa komentarima Evropske komisije, ali i sa ključnim nalazima iz izvještaja o progresu Crne Gore u kojima se već nekoliko godina uzastopno korupcije u urbanizmu i sektoru građevinarstva navodi kao jedan od ključnih problema.
MANS je u svojim komentarima ukazao da je, prema podacima Centralne Banke Crne Gore, veliki dio stranih direktnih investicija se u proteklih nekoliko godina odnosio na ulaganja u tržište nekretnina, što je uz niske administrativne kapacitete na lokalnom nivou i već postojeći problem sa transparetnošću procesa planiranja i urenenja prostora, otvorilo prostor za korupciju, ali i pranje novca.
Pored toga, kontrola tržišta nekretnina je svedena na rijetke kontrole Poreske uprave koja se ograničava na kontrolu poreza na promet. Zbog nedovoljno ozbiljnih aktivnosti Uprave za sprječavanje pranja novca, nema jasne slike koliko se godišnje opere sumnjivog kapitala kroz promet nekretnina i izgradnju objekata, niti su nadležni državni organi imali konkretne rezultate kada je u pitanju pranje novca u urbanizmu.
MANS je ukazao i da je učešće građana u procesu planiranja i uređenja prostora limitirano samo na javne rasprave na kojima se ne podstiče aktivno učešće građana, te da su česti primjeri da se planska dokumentacija mijenja i nakon javne rasprave, i to u korist zainteresovanih investitora. Na taj način, daleko od očiju javnosti investitori obezbjeđuju da njihovi već izgrađeni objekti budu legalizovani kroz uklapanje, ili da na njihovim neizgrađenim parcelama budu ucrtani objekti koji odgovaraju njihovom profitnim interesima, često na štetu javnog interesa.
Proces davanja saglasnosti na planska dokumenta i usaglašavanje sa planovima višeg reda je često opterećeno konfliktom interesa, nepotizmom i klijentelizmom i to na najvišim nivoima vlasti. Pristup infomacijama o samom procesu donošenja planova je i dalje otežan, iako novi Zakon o uređenju prostora institucije obavezuje na proaktivno objavljivanje ključnih informacija koje se odnose na proces planiranja i izgradnju objekata. Na sajtovima Ministarstva i opština se i dalje nalazi samo mali dio ukupne planske dokumentacije koju ove institucije posjeduju, a ista situacija je i sa urbanističkim podlogama, te građevinskim i upotrebnim dozvolama.
Ukazalo smo takođe i na činjenicu da veliki broj građana živi u nelegalno izgrađenim objektima, čije se rušenje vrši selektivno, što otvara prostor za različite oblike pritisaka, posebno u predizbornim periodima. Nepostojanje jasnih procedura i kriterijuma za legalizaciju objekata, kao i netransparentno sprovođenje rješenja o rušenju podstiču korupciju među donosiocima odluka i obrađivačima planskih dokumenata.
Kriminalizacija nelegalne gradnje nije dala rezultate, jer se nadležni organi i dalje ne fokusiraju na sistemsko rješavanje problema. Borba protiv nelegalne gradnje je svedena na procesurianje na pojedinačnih slučajeve individualne gradnje, dok su krupni investitori i njihovi višemilionski nelegalni projekti i dalje van dometa policije, sudstva i tužilaštva. Ovo je posebno slučaj kada su u nelegalnu gradnju uključeni visoki državni funkcioneri koje tužilaštvo nije u stanju da efikasno procesuira. Tako se javnosti i budućim investitorima šalje poruka da se kršenje zakona toleriše.
Na nivou države ne postoji jedinstvena politika za rješavanje problema nelegalne gradnje, što uz nejasne procedure iz važećih zakona, otvara prostor za zloupotrebu ovlašćenja, klijentelizam i korupciju. Sporadična rušenja koja sprovode nadležni organi, kao i nepotpuni postupci inspekcijskog nadzora i polovična primjena ovlašćenja inspektora i ostalih ovlašćenih lica, svjedoče o ozbiljnom nedostatku političke volje za stvarnu borbu protiv nelegalne gradnje.
Nažalost, većina ovih komentara je odbijena i nije se našla u finalnom tekstu Strategije, što predstavlja veliki korak unazad kada je u pitanju borba protiv korupcije u urbanizmu. Ovim je propuštena još jedna šansu da se napravi otklon od paralelnog sistema moći i odlučivanja u oblasti urbanizma koji počiva na interesnim vezama između visokih javnih funkcionera i domaćih i stranih tajkuna.
Dejan Milovac
Direktor programa za urbanizam
