Tužba Prve banke je klasičan primjer SLAPP-a
25/09/2026
Milovac: Evropske reforme moraju postati domaća odgovornost
Crna Gora može da razgovara sa Evropskom komisijom o tome kako će sprovesti određenu reformu i da predloži rješenje koje odgovara njenom pravnom sistemu. Međutim, ako je riječ o dogovorenim mjerilima i osnovnim standardima vladavine prava, ne može ih jednostavno odbiti i istovremeno očekivati da će pregovori napredovati. Članstvo u EU je naš politički izbor, a taj izbor podrazumijeva i obaveze koje smo prihvatili.
Izraz „Brisel naređuje“ često služi da se izbjegne razgovor o suštini: zašto bi bilo sporno da se provjerava imovina funkcionera, štiti javni novac ili obezbijedi nezavisnost pravosuđa? To su prije svega potrebe građana Crne Gore. Proces evropskih integracija previše se vezuje za konkretan datum, a bojim se da ga aktuelna vlast ne prepoznaje dovoljno kao priliku da se ojača vladavina prava i oslobode državne institucije političkog uticaja.
Ne možemo izmjeriti šta bi se tačno dogodilo da nije bilo pritiska EU i GRECO-a. Međutim, iskustvo MANS-a pokazuje da se najosjetljivije reforme često odlažu sve dok ne postanu dio međunarodnih obaveza. To se posebno vidi kada treba ograničiti prostor za zloupotrebu javnih resursa, provjeriti porijeklo imovine, učiniti finansiranje partija transparentnim ili obezbijediti da institucije postupaju nepristrasno i protiv politički moćnih ljudi.
Čak i uz podsticaj EU, izmjena zakona često ide brže od njegove primjene. Bez spoljnog nadzora, vjerujem da bi taj raskorak bio još veći. A što se reforma duže odlaže, to su veći troškovi korupcije koje plaćaju građani. Zato se otvara veliko pitanje kako će takozvani „reformski zamah“ izgledati kada Crna Gora postane članica EU i prestane pritisak povezan sa pristupanjem. Postoji dovoljno osnova za bojazan da politička volja da se stvari pokrenu sa mrtve tačke tada neće biti ista kao kada je podsticana porukama iz Brisela.
Potreba za takvim podsticajem govori da među političkim elitama postoji znatno širi konsenzus o članstvu u EU nego o pravilima koja članstvo zahtijeva. Evropske integracije su popularne dok se govori o rokovima i zatvaranju poglavlja. Otpor se pojavljuje kada reforma znači da partija gubi kontrolu nad institucijom, da funkcioner mora da objasni svoju imovinu ili da državni posao mora da bude otvoren za stvarnu konkurenciju.
Zato je pogrešno evropske standarde predstavljati kao tuđi interes nametnut Crnoj Gori. Problem nije u tome što Brisel traži previše, već u tome što mi predugo pristajemo na premalo odgovornosti kod kuće. Sve to pokazuje da partijski interes i dalje ima prevagu nad interesom građana i da se političke partije veoma teško vraćaju onome što bi trebalo da bude njihov prvenstveni zadatak – služenju javnom interesu.
Ako institucije rade zakonito i nezavisno, a predmeti dobijaju pravosnažan epilog, rezultati u borbi protiv korupcije prije svega su dobitak za građane Crne Gore. Političari mogu pokušati da prisvoje zasluge, a EU može prepoznati napredak u pregovorima, ali svrha nije bolja ocjena u izvještaju. Svrha je da javni novac bude zaštićen i da pravila važe jednako za sve.
Pritom treba razlikovati hapšenje, optužnicu i pravosnažnu presudu. Nijedna konferencija za medije ne može zamijeniti postupak u kojem su činjenice dokazane pred sudom. Nažalost, iako određenih pomaka ima, Crna Gora borbu protiv korupcije još nije učinila održivom. Ona se i dalje prečesto predstavlja kroz jednokratne akcije uoči posjete nekog briselskog zvaničnika ili objavljivanja novog izvještaja o napretku. Briselu nijesu potrebne stotine pravosnažnih presuda da bi se zatvorila ključna poglavlja. Potreban je odlučujući dokaz da su crnogorske institucije spremne da se nose sa izazovima borbe protiv korupcije i da političke elite prepoznaju značaj nulte tolerancije na korupciju za uspostavljanje održive vladavine prava.
Po iskustvu MANS-a, granica spremnosti političara za reforme najčešće se vidi tamo gdje transparentnost počinje da proizvodi stvarnu odgovornost. Političari lakše prihvataju strategiju ili novi zakon nego nezavisnu provjeru imovine funkcionera, potpun uvid u finansiranje kampanja, djelotvorne sankcije za zloupotrebu državnih resursa ili instituciju koja može da istraži odluke aktuelne vlasti.
Javne nabavke, partijsko zapošljavanje i pristup informacijama dio su iste slike. Presudno pitanje nije koliko je propisa usvojeno, nego da li su vlasti spremne da izgube privilegiju da kontrolišu informacije, javni novac i odluke institucija. Veting je jedna od tih granica i nije iznenađenje što postoji gotovo konsenzus oko njegovog beskonačnog odlaganja.
Otpor odgovornosti vidi se i u načinu na koji se procesuiranje političara i funkcionera predstavlja kao revanšizam ili napad na suverenitet. Iza partijske knjižice i javne funkcije prečesto se pokušava sakriti krivična odgovornost. Čim se pokrene postupak protiv nekog političara ili funkcionera, rasprava se sa pitanja šta je radio i koji dokazi postoje prebacuje na pitanje kojoj partiji pripada i ko ga navodno progoni. Tako se od javne funkcije pokušava napraviti štit od zakona.
Niko ne smije biti procesuiran zato što pripada određenoj partiji, ali niko ne smije biti pošteđen zato što joj pripada. Za krivično djelo treba da odgovara svako za koga se ono dokaže, bez obzira na to da li je na vlasti, u opoziciji ili je ranije obavljao javnu funkciju. O krivici odlučuje sud, na osnovu dokaza, a ne partijsko saopštenje.
Zato poziv na odgovornost nije napad na suverenitet. Suverenitet se podriva kada politička moć postane razlog da se od istrage odustane, predmet odugovlači ili zakon primjenjuje selektivno. Upravo zbog toga se od Crne Gore traže pravosnažne presude i mjerljivi rezultati, a ne samo hapšenja i političke izjave.
Dejan Milovac
direktor Istraživačkog centra MANS-a
