Pavle Radulović, ministar održivog razvoja i turizma, juče je konačno demantovao i samog sebe, kada je suočen sa činjenicama priznao da je rijeka Tara ipak devastirana, i to tek nakon više od 20 dana nakon što je to potvrđeno i izvještajem UNESCO-a.
Ministar je juče izjavio da rijeka Tara nije u potpunosti ugrožena radovima na izgradnji autoputa, nakon što je prethodno mjesecima tvrdio da rijeka nije ugrožena uopšte, i da se na terenu u blizini Mateševa ne dešava ništa neobično. Iako izbor da li vjerovati snimcima sa terena ili onome što govori ministar nije bio posebno težak, Radulović je bio istrajan u pokušajima da na svaki način ublaži odgovornost, kako svoju, tako samog CRBC-a za ono što se dešava na Tari.
Sa druge strane, NVO MANS izražava zadovoljstvo činjenicom da je ministar Radulović ipak, pritisnut ocjenama koje stižu sa međunarodnih adresa, konačno promijenio ugao gledanja i javnosti priznao da devastacija ipak postoji.
Dodatno, ministar je u vezi sa (ne)radom inspekcija rekao da se ne praktikuje „politika nekažnjavanja“, i to nakon što su nevladine organizacije i mediji u više navrata tvrdili da je očigledno da se ne vrši skoro nikakav inspekcijski nadzor uticaja izgradnje autoputa na životnu sredinu, naročito u dijelu uticaja na rijeku Taru.
Da kineska kompanija i njeni podizvođači ne trpe skoro nikakve posljedice zbog nepoštovanja ekoloških standarda i zvanično je potvđeno nedavno, kada je Uprava za inspekcijske poslove NVO MANS dostavila podatke o tome da je njena ekološka inspekcija od početka izgradnje autoputa za četiri godine, teren obišla svega 70ak puta. Iako je jasno da životna sredina strada pod udarom nemarnih izvođača radova, ekološka inspekcija je u tom periodu izrekla minimalne kazne.
Istovremeno, Uprava za inspekcijske poslove i dalje odbija da pruži bilo kakve konkretne podatke o tome zbog kakvih propusta su i te minorne kazne izrečene, čime direktno krše Zakon o inspekcijskom nadzoru, koji mora biti javan. Dodatno, time se ne poštuje ni Ustav Crne Gore, jer se od građana kriju podaci o stanju životne sredine, što čini jedan u nizu sramotnih primjera odnosa institucija sistema prema javnosti.
Ministar Radulović, pod uslovom da osjeća i najmanji nivo odgovornosti prema javnoj funkciji koju obavlja – za šta ga plaćaju građani Crne Gore, morao bi da postavi dobar primjer i zatraži objavljivanje svih podataka o stanju životne sredine na i oko gradilišta autoputa, čime bi dijelom pokazao da radi u javnom interesu, a ne u interesu kineske kompanije CRBC i njenih podizvođača.
Ipak, svako Radulovićevo djelovanje u vezi sa do sada najvećim infrastrukturnim projektom u Crnoj Gori bilo je usmjereno ka zaštiti interesa kineske i zaštićenih domaćih kompanija, a na uštrb javnog interesa.
MANS
