Izrada i usvajanje plana za Mirište kojim su legalizovane zgrade na parceli Branislava Mićunovića rezultat su koordinisanih aktivnosti Opštine Budva i resornog Ministartva i nemaju nikakvo uporište u zakonu i procedurama na koje se sada pozivaju u Ministarstvu održivog razvoja.
Ne postoji zakonska procedura iza koje se može sakriti očigledna odgovornost Gvozdenovića, Sekulića i Kuljače za ono što je urađeno u slučaju „Mirište“. Prostorni plan Opštine Budva propisuje da je na lokaciji Mirište moguće graditi turističko naselje, do pedeset ležaja, u manjim objektima uklopljenim u zelenilo. Nasuprot tome, plan za Mirište koji je nedavno usvojen, predviđa izgradnju dva objekta, od kojih je jedan – osmospratnica.
Pored toga, čak i broj od 50 ležaja koliko je projektovano na 1.800 m2 Mićunovićeve parcele je u potpunoj nesaglasnosti sa svim zakonskim standardima kada je u pitanju projektovanje hotelskih kapaciteta. Prema Pravilniku o bližem sadržaju i formi planskog dokumenta i Pravilniku o klasifikaciji, minimalnim uslovima i kategorizaciji ugostiteljskih objekata, prosječna potrebna kvadratura po jednom ležaju za hotel se kreće od 60m2 za hotel sa tri zvjezdice, do 100 m2 za hotel sa pet zvjezdica.
Pored toga, prema pravilniku je na lokaciji potrebno obezbijediti i dodatnih 60-100m2 slobodnih i zelenih površina po gostu hotela, u zavisnosti od kategorije hotela. Prostom računicom, jasno je da na parceli Mićunovića u najboljem slučaju bilo moguće projektovati hotel sa tri zvjezdice, površine 1.200 m2 bruto građevinske površine sa oko 20 ležajeva. Umjesto toga, Ministarstvo je dalo saglasnost na četiri puta veći objekat – oko 5000 m2, koji je već i bio nelegalno sagrađen na parceli Mićunovića.
Ovo su činjenice koje se ne mogu prikriti demagogijom iz kabineta aktuelnog ministra Sekulića i potpuno je jasno da su izmjena Prostornog plana Budve i donošenje plana za Mićunovićevu parcelu dio koordinisanih aktivnosti na očuvanju interesa vlasnika objekata, i da primjena zakona i propisa kada je u pitanju Mirište, nikada nije bila opcija.
Svoj doprinos tome je dao i bivši ministar urbanizma, Branimir Gvozdenović zahvaljujući kome je investitor i uspio da neometan nelegano izvodi radove više od pola godine i podigne osmospratnicu. Nažalost od Gvozdenovića ponovo nismo čuli bilo kakvo objašnjenje o tome kako je moguće da neko podigne osmospratnicu, a da njegova inspekcija ne učini baš ništa kako bi to zaustavila. Iz dosadašnjeg postupanja nadležnih u ministarstvu je sasvim očigledno da rušenje objekta nikada nije bila opcija, i tom smislu odgovornost Gvozdenovića je više nego jasna.
Nažalost, ovaj slučaj predstavlja rezultat prakse po kojoj su proteklih desetak godina legalizovani milioni nelegalno sagrađenih kvadrata na crnogorskom primorju, i pokazuje do koje mjere su odgovorni u Ministartvu spremni da pod noge stave propise i zakone, ali i sopstvenu struku ukoliko je to u interesu moćnih pojedinaca.
Slučaj Mirište je pokazao i da se Sekulić veoma komotno osjeća kao nasljednik Gvozdenovića i prakse koju je on uspostavio u sektoru urbanizma i da nažalost borba protiv korupcije i organizovanog kriminala u sektoru urbanizma ne može biti efikasna ukoliko se na čelu ovog resora i dalje nalaze kadrovi koji nemaju snage da neselektivno i do kraja sprovode zakone i propise.
Dejan Milovac
Direktor programa za urbanizam
1 Comment
Moje licno misljenje je da se pod hitno zamijeni ministar unutrasnjih poslova kao i policije i postavi lice koje je van vladina organizacija. Iza toga slijedi po zakonu kratki postupak a toje lisavanja slobode svakog gradjanina koji se ogrijesio o zakonu bez obzira kako se ko zvao i na kojoj funkciji bio. Od samoga vrha vlade pa nanize treba svakoga osuditi na stroge kazne za ucinjena djela protiv drzave i drzavnih zakona ukoliko su se ogrijesili o zakonu.U ovom slucaju su se ogrijesili U ovakvim slucajevima nema mogucnosti niko da uzme advokata da bi ga branio jer je zakon povrijedjen i zakon mora da kazni sve prekrsioce zakonskih i ustavnih pravila. Mislim da u Crnoj Gori nema snage da se glavni pocinioci opste pljacke privedu na izdrzavanje kazne koja bi bila tretirana kao kazna za djelo protiv drzave. Agencija za ispitivanje porijekla imovine ne postoji jer bi sami iz vlade sa tom agencijom sebe smjestili u zatvorima. Zato se opstoj pljacki drzave i drzavnih dobara ne naslucuje kraj. Zalosno ali istinito. Moj je otac se borio protiv kriminala i korupcije u drzavnim javnim organizacijama zato bi i ja zelio da nastavim njegov put casnog obavljanja drzavnih poslova bez imalo slutnje na koristoljublje kroz posao koji bi obavljao na racun drzave.