Izmjenama Zakona o slobodnom pristupu informacijama je predviđeno da pristup podacima može biti ograničen u cilju zaštite poslovnih tajni. Međutim, pojam poslovne tajne uopšte nije propisan zakonom, što nije u skladu sa međunarodnim standardima i ostavlja prostor za brojne zloupotrebe.
Praksa pokazuje da mnoge institucije i državne kompanije intenzivno zloupotrebljavaju novu zakonsku odredbu kako bi sakrili podatke od javnog interesa, što u velikoj mjeri onemogućava medije i nevladin sektor da kontrolišu rad državnih organa, otkrivaju korupciju i kršenja zakona.
Poslovnim tajnama su proglašene mnoge informacije koje se odnose na potrošnju javnih resursa, uključujući državne depozite, stanje na računima nekih lokalnih samouprava, javne nabavke i finansiranje izbornih kampanja. Tajni su i budžeti pojedinih državnih kompanija, podaci o akcionarima, raspolaganju vrijednom državnom imovinom, zaradama funkcionera koji upravljaju tim firmama, pa čak i statistički podaci o kreditiranju privatnih kompanija, uključujući i firmu povezanu sa visokim javnim funkcionerom.
Institucije proglašavaju poslovnim tajnama dokumentaciju o kontroli sprovođenja zakona koja sadrži informacije značajne za otkrivanje korupcije i nepoštovanja propisa, iako zakon nalaže da u takvim slučajevima postoji preovlađujući javni interes da podaci budu objelodanjeni. Tako su poslovnim tajnama proglašeni svi zvanični izvještaji i podaci o inspekcijskom nadzoru izgradnje autoputa u dijelu koji utiče na rijeku Taru, ali i deceniju stare informacije o kontroli banaka.
Obrazloženja za skrivanje podataka su obično nemušta ili besmislena, pa se, na primjer, podaci o javnim finansijama štite kako se ne bi povrijedila prava na intelektualnu svojinu, a informacije o poslovanju monopolskih kompanija su tajne da se ne bi povrijedila konkurencija.
U mnogim slučajevima institucije opisuju „apokaliptične“ scenarije u slučaju objelodanjivanja podataka. Na primjer, objavljivanje budžeta jedne državne kompanije bi moglo negativno uticati na cjelokupan elektroenergetski sistem i investiranje na berzi, a objavljivanje podataka o kontroli jedne banke starih više od decenije bi moglo uticati na ekonomski sistem cijele države. Neke institucije navode da podatke proglašavaju poslovnim tajnama kako bi zaštitili sopstveni ugled koji je važniji od prava javnosti da zna kako upravljaju državnim resursima.
Institucije gotovo uvijek tvrde da ne postoji javni interes da informacije budu objavljene, čak i kada je očigledno da su ti podaci od izuzetnog značaja za otkrivanje korupcije. Ni jedan obveznik zakona nikada nije sproveo test javnog interesa koji je pokazao da podaci koji su proglašeni poslovnom tajnom ipak treba da budu objelodanjeni, jer je javni interes preovlađujući.
U nekim slučajevima institucije formalno dozvoljavaju pristup informacijama, ali brišu ključne podatke iz svojih dokumenata tvrdeći da su u pitanju poslovne tajne. Konkretni primjeri pokazuju da se na taj način od javnosti kriju važni podaci bez adekvatno sprovedenih testova štetnosti i javnog interesa.
Probleme u primjeni zakona dodatno pogoršava praksa Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama koja permanentno krši zakonski rok za odlučivanje po žalbama.
Međutim, Agencija nije samo neažurna, već postupa selektivno, jer u nekim predmetima odlučuje nakon par mjeseci, a u drugim tek nakon nekoliko godina.
Agencija usmjerava obveznike zakona na primjenu nove odredbe i dozvoljava im da proglašavaju podatke poslovnim tajnama, bez obzira na javni interes da oni budu objavljeni. U slučaju pozivanja na tu odredbu, Agencija ne utvrđuje da li su informacije proglašene tajnom na osnovu zakona, da li je i kako sproveden test štetnosti i da li je od većeg značaja interes javnosti ili šteta koja može nastati objavljivanjem informacija.
Posebno značajan problem u praksi Agencije je da dozvoljava i retroaktivnu primjenu nove zakonske odredbe, u postupcima otpočetim prije izmjena Zakona. Sudovi se nisu izjasnili u odnosu na retroaktivnu primjenu nove zakonske odredbe, ali je prećutno prihvataju.
Dvije godine nakon izmjena Zakona, sudska praksa vezana za primjenu nove odredbe je još uvijek ograničena, zbog veoma dugih rokova u kojima postupaju i Agencija i Upravni sud. Dosadašnja praksa nije povoljna, jer sudovi smatraju da institucije ne moraju sprovoditi test štetnosti kada proglase informacije poslovnom tajnom na osnovu posebnog zakona. To znači da se pitanje prava na pristup informacijama reguliše drugim zakonima koji, prema tumačenju sudova, imaju veću pravnu snagu od Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
- Kompletnu publikaciju možete preuzeti OVDJE (PDF)
