Nacrt ugovora za prodaju državnog paketa akcija Instituta „Simo Milošević“ protivan je javnom interesu i po svojoj sadržini predstavlja klasičan korupcionaški ugovor, koji će zbog privatnih interesa navodnih strateških investitora biti uvod u uništenje još jedne respektabilne domaće kompanije i gubitka značajnog broja radnih mjesta, pokazuje analiza Istraživačkog centra MANS-a.
Vlada je krajem avgusta prihvatila nacrt ugovora za prodaju 56,4 odsto državnog kapitala hercegovske kompanije, čime je Savjetu za privatizaciju i kapitalne projekte dala „zeleno svijetlo“ da finalizuje dogovor sa britanskim konzorcijumom International Wellnes Group (IWG), koji je jedini dostavio ponudu za kupovinu akcija.
Većinsko vlasništvo u Institutu „Simo Milošević“, koji se prostire na površini od oko 230 hiljada kvadrata zemljišta i ima oko 86 hiljada kvadrata objekata, Vlada prodaje za cijenu od 10 miliona eura, iako je stvarna vrijednost nekretnina kompanije daleko veća i može se procijeniti na blizu 200 miliona eura.
Sudeći prema nacrtu kupoprodajnog ugovora prodaja Instituta značiće novo rasparčavanje vrijedne državne imovine od koje zaposleni neće imati nikakve posebne koristi. Sa druge strane, enormnu zaradu ostvariće jedino investitor kojem je omogućena gradnja stanova za tržište, umjesto da ga Vlada obaveže na značajnija ulaganja u razvoj zdravstvenog turizma.
Tako je minimalni investicioni program predviđen u iznosu od 50 miliona eura, koji investitor treba da ispuni u petogodišnjem roku, od čega samo 10 miliona treba da investira u medicinsku opremu, a ostatak u razvoj turističkih kapaciteta. S tim u vezi, potpuno je neshvatljivo da se u ugovoru našla odredba kojom se, uz prethodnu saglasnost Vlade, investicije mogu finansirati iz imovine kompanije. Imajući u vidu vrijednu imovinu koja se prodaje za smiješno mali novac, budući kupac će uz saglasnost Vlade moći na tržištu da proda bilo koji od objekata ili građevinskih parcela i time ne samo pokrije „investicije“ na koje ga obavezuje ugovor, veći i da ostvari značajan profit. Kada se uzme u obzir da se na pojedinim lokacijama luksuzne porodične kuće za odmor od par stotina kvadrata prodaju za milion ili dva eura, jasno je koliku štetu će pretrpjeti prije svega radnici Instituta, pa onda i državni budžet ukoliko ovaj ugovor bude potpisan.
Ugovor se može raskinuti ukoliko je kupac investirao manje od 70 odsto od planirane sume, ali ne i slučaju ako je od realizovanog iznosa u medicinsku opremu uložio 10 miliona, i istovremeno postigao standard usluga od pet zvjezdica za Vilu Galeb i četiri zvjezdice za ostale objekte.
To suštinski znači da stvarna ulaganja mogu biti neuporedivo manja od ugovorenih 50 miliona, pri čemu je potpuno nevjerovatno da se Vlada saglasila da će, u slučaju raskida ugovora, kupcu isplatiti naknadu za investicije realizovane do trenutka raskida. Ukoliko Vlada nije u mogućnosti da plati naknadu, kupac ima pravo da uknjiži hipoteku nad imovinom kompanije i to u dvostrukoj vrijednosti iznosa naknade. Ovo u praksi znači da se kupcu u određenom momentu može više isplatiti da ne ispoštuje do kraja ugovor, izazove njegovo raskidanje i u duplom iznosu povrati ono što je uložio.
Ugovorom se kupcu omogućava da u novom petogodišnjem roku u rezidencijalne objekte investira dodatnih 127 miliona eura, što će prije svega zavisi od donošenja državne studije lokacije kojom će biti definisana gradnja novih objekata. Ovim se još jednom namjerno pravi ista greška kada je u pitanju prodaja zemljišta kao vrijednog resursa države, a to je da se građevinske parcele prvo prodaju, pa tek onda donosi planski dokument kojim se, po pravilu, povećavaju građevinski kapaciteti i značajno poduže vrijednost prodatog zemljišta. Upravo je ta razlika u vrijednosti između cijene po kojoj je zemljište prodato i one po kojoj je moguće prodati sa novim planskim dokumentom, direktni gubitak za državni budžet. Koji procenat od tog gubitka završava kao mito u džepovima onih koji su donijeli ovakve odluke je nešto što bi nadležno tužilaštvo da ispita.
Pored toga, indikativno je da se kupcu daje mogućnost da založi svoje akcije u Institutu nakon ispunjenja prvog investicionog ciklusa, pa je jasno da time može obezbijediti kredit za finansiranje ukupnog projekta. Istovjetnu situaciju smo nedavno imali i u slučaju KAP-a koji je kupljen tako što je Uniprom njegovu imovna dao u zalogu za dobijanje kredita.
Analiza Istraživačkog centra MANS-a je pokazala da ugovor sadrži i niz drugih nezakonitih rješenja, od kojih je posebno problematična odredba da kupac može da uknjiži pravo svojine odmah po isplati kupoprodajne cijene, iako po je to po zakonu u ovom slučaju pravno nemoguće. Naime, Vlada se pozvala na Zakon o svojinsko pravnim odnosima i definisala da će isplatu cijene smatrati tržišnom naknadom koja je plaćena kroz privatizaciju, pri tome potpuno zanemarujući činjenicu da su pojedine parcele Instituta u zoni morskog dobra i da se vode kao šumsko zemljište, te da na njima strano lice ne može sticati svojinu.
Takođe, Vlada se obavezala da će kupcu naknaditi i sve izdatke iz eventualnih sporova ranijih vlasnika po osnovu restitucije ili eksproprijacije, a istovremeno je garantovala da nijedna odredba nije protivna mjerodavnom pravu, što nije slučaj. Primjera radi, ugovor definiše da na njegovu zakonitost neće uticati ukoliko je neka odredba u njemu nezakonita, ili se, recimo, pod višom silom definiše promjena zakonskih propisa, što je potpuno apsurdno. Ovakve odredbe smo imali priliku da vidimo i kada je 2005. godine po prvi put prodat KAP, kojom prilikom se ruskom oligarhu Olegu Deripaski takođe garantovalo da promjena zakona neće uticati na ugovor koji ima sa Vladom.
Konačno, Vlada je dozvolila kupcu da se uz njenu saglasnost može ugovor prenijeti na treće lice, dok je u slučaju spora ugovorena arbitraža sa sjedištem u Parizu, a u skladu sa Pravilima Arbitraže međunarodne trgovinske komore.
Svi navedeni ugovorni elementi nedvosmisleno svjedoče o štetnosti dogovorenih rješenja i da je na sceni ogroman korupcionaški posao vladajuće vrhuške, od koje će pojedinci bliski Vladi očigledno dobro profitirati, dok je sudbina više stotina zaposlenih u Institutu potpuno neizvjesna.
Zbog niza štetnih rješenja sadržanih u Nacru ugovora o prodaji državnog paketa akcija Instituta „Simo Milošević“, MANS je Zaštitniku imovinsko pravnih odnosa uputio inicijativu kojom traži da se uključi u čitav postupak, kako bi se spriječile njegove štetne posledice po javni i interes radnika.
Ovaj tekst je sačinjen uz podršku Evropske unije u sklopu projekta “Nulta tolerancija na korupciju”. Za sadržaj ovog teksta odgovorna je isključivo Mreža za Afirmaciju Nevladinog Sektora – MANS, a stavovi iznijeti u ovom tekstu se ni u kom slučaju ne mogu smatrati stavovima Evropske unije.
Nema garancija za radnike
Socijalni program koji su utvrđile ugovorne strane ne garantuje nova zapošljavanja i povećanje plata.
Tako je propisano da će kupac u periodu od tri godine poštovati kolektivni ugovor, ali se istovremeno navodi da zbog reorganizacije Instituta tokom razvoja može biti potrebno smanjiti nivo zaposlenih.
Međutim, ono što je potpuno nevjerovatno jeste što jednim članom Vlada garantuje da je kompanija u svako vrijeme poštovala obaveze iz Zakona o socijalnoj reformi i penzijama iz 1999. godine, iako je on odavno prestao da važi.
Takođe, ugovorom se kupcu garantuje i da će sa Fondom zdravstvenog osiguranja potpisati ugovor o korišćenju usluga kojim se predviđa minimum 100 hiljada noćenja godišnje za korisnike zdravstvenog osiguranja. Na kraju 2013. godine za korisnike Fonda ostvareno je 83.338 noćenja u Institutu, pa je nejasno zašto se država obavezuje na veću cifru noćenja od realne.
