Sklapanje sporazuma o dobrovoljnom priznanju krivice sa visokom funkcionerom DPS-a, Svetozarom Marovićem može imati smisla i opravdanja jedino ukoliko je Marović pružio dokaze o svom šefu, pa ga u Specijalnom tužilaštvu više ne smatraju vođom organizovane kriminalne grupe.
Prema onome što je do sada bilo dostupno javnosti, Marović je od strane Specijalnog tužilaštva u dosadašnjoj istrazi bio prepoznat kao vođa organizovane kriminalne grupe iz Budve, pa je u najmanju ruku čudna namjera tužilaštva da bez vidljivog razloga, osim očiglednog političkog, sa njime sklapa sporazum o dobrovoljnom priznanju krivice.
U Specijalnom tužilaštvu već duže vrijeme ubjeđuju javnost da je protiv „budvanske grupe“ formiran više nego solidan slučaj, te da su dosadašnji svjedoci-saradnici, uključujući i oni sa kojima je već ispregovaran sporazum o priznanju krivice, pružili dovoljno dokaza da se optuže oni „na višim nivoima vlasti“.
Prvi budvanski svjedok saradnik, Rajko Kuljača je označio Svetozara Marovića kao vođu kriminlane organizacije odgovorne za pronevjere na desetine milione eura kroz različite poslove, a kako bi se dobio dodatni dokazni materijal, sporazumi su potpisani i sa bivšim predsjednikom Budve Lazarom Rađenovićem i Svetozarovim sinom, Milošem Marovićem.
Ukoliko tužilaštvo ima dovoljno dokaza da optuži Svetozara Marovića, postavlja se realno pitanje koji je javni interes da se sa njime sklopi sporazum o priznanju krivice. Šta to Marović ima da priznaje ukoliko ga optužuju nalazi dosadašnje istrage, mnoštvo dokaza i izjave prvih saradnika koje ga targetiraju da je u Budvi „aminovao“ prljave poslove.
Ovo tim prije jer tužilaštvo odavno prepoznaje Marovića kao vođu organizovane kriminalne grupe i većinu dosadašnjih ustupaka onima koji su bili uključeni u budvanske afere je napravilo upravo u cilju dolaska do takozvane „krupne ribe“.
Gotovo je neshvatljivo da Specijalno tužilaštvo pregovara o uslovima sporazuma o dobrovoljnom priznanju krivice sa Svetozarom Marovićem čije se ime pominje i u slučaju Mujović koji se optužuje da je pokušao da podmiti tužioce kako bi se u kriminalnoj istrazi obezbijedio što povoljniji položaj za Marovića i članove njegove porodice. Dakle, tužilaštvo pokušava da sklopi sporazum sa osobom koja se istovremeno tereti da je navodno preko posrednika korupcijom pokušala da utiče na tužilaštvo.
Ono što tužilaštvo sada mora da odgovori jeste zbog čega se odlučilo na takav korak, da li se „budvanska piramida“ završava sa Marovićem ili iznad njega, kada su u pitanju budvanske afere, postoji veći „boss“ koji je sada nova meta specijalnog tužilaštva. Tako sporazum sa Marovićem može imati smisla jedino ukoliko je tužilaštvo odlučilo da istragu proširi na Premijera Mila Đukanovića, kao direktnog nadređenog Maroviću u političkom smislu, uz sumnju da je i on imao ulogu u budvanskim poslovima.
U suprotnom, Stanković i Katnić moraju dati odgovore na pitanje da li će se najveća istraga o korupciji koje sprovodi njihovo tužilaštvo završiti tako što će sa svima biti sklopljen sporazum, a da niko neće provesti niti jednog dana pred crnogorskim sudovima.
Dosadašnji tok istrage i pregovaranja sa pojedincima koji su njome bili obuhvaćeni je vođen izuzetno netrasparentno i daleko od očiju javnosti, dok u tužilaštvu i dalje kriju uslove i razloge za sklapanje pogodbi sa javnim funkcionerima i njihovom rodbinom za koju su uspjeli da dokažu da su se nalazili u samom središtu koruptivnih poslova u Budvi.
MANS zato poziva VDT-a Ivicu Stankovića i Specijalnog tužioca Milivoja Katnića da objasne šta stoji iza motiva da se i Svetozaru Maroviću ponudi mogućnost sklapanja sporazuma, kao i da objave detalje svih do sada sklopljenih sporazuma koji se tiču budvanske grupe i njihovih poslova.
Dejan Milovac
Direktor Istraživačkog centra
