Zašto zakoni ne važe za biznismene bliske premijeru Đukanoviću

Postoje li u Crnoj Gori povlašćene kompanije i biznismeni? One koje su izuzete od plaćanja poreza i doprinosa, carina, akciza, one koje ne moraju da poštuju zakone i ugovore, kompanije koje nijesu dužne da izvršavaju sudske odluke… Primjeri Kombinata aluminijuma, Rudnik uglja u Pljevljima, Željezara u Nikšiću, Luka Bar, Prva banka… svjedoče da je “državni interes” često važniji od prava, pravde i ekonomske logike.

Ali, u sjenci velikih, “strateških”, kompanije za čije povlastice i subvencije postoji makar formalno opravdanje, posluje niz privatnih preduzeća sa jednakim ili još većim privilegijama koje koriste njihovi vlasnici. Bez zvaničnog objašnjenja. Ako se kao objašnjenje ne prihvati činjenica da su u pitanju ljudi u prijateljskim/kumovskim odnosima sa čelnicima države.

LICE I NALIČJE: Javna je tajna da, bezmalo, svi predstavnici crnogorskog političkog establišmenta imaju svoje “sjenke” među uspiješnim preduzetnicima. Jedni tvrde dok se drugi i dalje pitaju: nije li njihov zadatak da, koristeći sve pružene povlastice – od insajderskih informacija do novca iz državne kase, unovče moć i uticaj rođaka, prijatelje i poslovnih partnera iz državne vlasti?

Privredni sud u Podgorici prošle nedjelje nije prihvatio zahtjev da se kompanija Vektra Montenegro, u vlasništvu Dragana Brkovića, uvede u stečaj. Zahtjev cetinjske Fagar Montenegro odbijen je iz proceduralnih razloga, i pored podataka iz platnog prometa da povjerioci Vektre u ovom trenutku traže prinudni naplatu potraživanje vrijednih 4,66 miliona eura.

Pažnju privlači podatak da se na vrhu liste onih koji od Vektre bezuspiješno pokušavaju naplatiti svoj novac nalazi Uprava carina Crne Gore sa potraživanjem od 2,23 miliona. Na prvi pogled – ta vijest izgleda kao nemoguća.

Sistem poslovanja Uprave carina je takav da njima, jednostavno, ne možete biti dužni. Da bi preuzeli svoju robu iz carinskih skladišta crnogorski privrednici moraju carinicima predočiti dokaz da su izmirili sve finansijske obaveze prema državi. Nerijetko ni to nije dovoljno, nego se čeka da novac legne na račune. Postoje, međutim, i izuzeci od ovog pravila.

Prema informacijama do kojih je došao www.podlupom.info, Vektra Dragana Brkovića spada u rad kompanija kojima je potpredsjednik vlade i ministar finansija Igor Lukšić odobrio takozvani “carinski kredit”. Pojednostavljeno, to znači da kompanija ima privilegiju da uvezenu robu preuzme bez plaćanja akciza i carina, na “veresiju”. Problem je nastao tek kada Vektra dug nije izmirila ni nakon što je istekao “grejs period” koji im je omogućio ministar Lukšić.

Javnost do sada nije imala priliku da čuje razloge koji su Vladu naveli na odluku da Vektru – privremeno ili trajno – oslobodi plaćanja dažbina koje predstavljaju osnovni budžetski prihod. Ta bi nam informacija pomogla da shvatimo da li Vektrin položaj pred Vladom Crne Gore olakšava ili otežava činjenica da radnici u hercegnovskoj Vektra Boki i pljevaljskom Vektra Jakiću mjesecima na primaju plate. Dragan Brković još više kasni sa plaćanjem poreza i doprinosa na plate zapošljenih u Vektrinim ćerkama firmama. A one su, podsjetimo, u posjed ove kompanije došle kroz proces privatizacije. Što znači da je Vektra Montenegro kao kupac preuzela precizno definisane obaveze koje je dužna da ispuni kao novi vlasnik. Ali ih nije ispunila. Umjesto toga, imamo priču o stečaju, garniranu odlukom nadležnog ministarstva da kompaniju koja ne plaća poreze i dorinose oslobodi i carinskih dažbina.

Ne stoji pomisao da se Ministarstvo finansija “odmetnulo” od Vlade, pa samovoljno vuče poteze koji favorizuju Brkovićevu Vektru. Naprotiv. Jedan od rijetkih principa kojih su se sve crnogorske vlade u minulih 20 godina pridržavale jeste onaj da je Vektra uvijek u pravu. I kada KAP gura u “dužničko ropstvo” isisavajući njegov kapital. I kada divlju gradnju na Trgu Vektre proda – Vladi. I kada građevinu koja prokišnjava od države naplati po cijeni rezidencijalnih objekata u centru Londona ili Rima…

Konačno – današnje priče o (ne)mogućem pokretanju stečaja u Vektri Montenegro ne bi bilo bez njihovog poslovnog aranžmana u Pljevljima. U paketu sa Vektra Jakićem, Brković je dobio i koncesiju koja mu daje 30-to godišnje pravo eksploatacije šumskog bogatstva u ovoj opštini. Ministarstvo poljoprivrede Milutina Simovića Uprava za šume potpisali su ugovor sa Vektrom i ako je njihova konkurencija, konzorcijum domaćih prerađivača, nudila 20 miliona eura više.

Prema tom Ugovoru, potpisanom početkom 2007. godine, Vektra je dužna da godišnje posiječe oko 140 hiljada kubnih metara šume i za to, na ime koncesione naknade, plati nešto više od 1,6 miliona eura godišnje. Tri godine za redom kompanija nije ispunila preuzete obaveze. Samo prošle godine država i SO Pljevlja ostali su bez planiranog prihoda od milion eura. Niko od nadležnih, ipak, ovaj aranžman ne dovodi u pitanje, iako Zakon o koncesijama nalaže raskid ugovora sa koncesionarom koji ne izvršava ugovorene obaveze.

Javna je tajna da, bezmalo, svi predstavnici crnogorskog političkog establišmenta imaju svoje “sjenke” među uspiješnim preduzetnicima. Postoji sumnja da je njihov zadatak da, koristeći sve pružene povlastice – od insajderskih informacija do novca iz državne kase – unovče moć i uticaj rođaka, prijatelje i poslovnih partnera iz državne vlasti.

Zašto je privilegovan Dragan Brković?

KO BROD U BOCI: Slične primjere imamo i na jugu Crne Gore. Da ne ponavljamo priče o Avali i Zavali koje su do tančina poznate i jasne svim stanovnicima Crne Gore, izuzev onima koji upravljaju crnogorskim tužilaštvom. Pomenimo jedan medijski manje eksploatisan slučaj.

Uprkos presudi Apelacionog suda iz 2007. godine, preduzeće Pomorski saobraćaj ne dostavlja JP Morskom dobru podatke o svom poslovanju, tako da je javno preduzeće koje gazduje crnogorskom obalom prinuđeno da “odoka” određuje iznos koncesione naknade za preduzeće u vlasništvu braće Duška i Dejana Bana. Ovaj podatak saopštili su, u oktobru prošle godine, zvaničnici Državne revizorske institucije nakon kontrole poslovanja JP Morsko dobro, “izražavajući rezervu” prema visini iznosa koje se naplaćuje od Pomorskog saobraćaja. U prevodu, revizori sumnjaju da Morsko dobro naplaćuje puni iznos ugovorene koncesije što bi, još prostije, moglo da znači kako novac umjesto u državnoj kasi ostaje u privatnim džepovima.

Duško Ban je crnogorskoj i javnosti u regionu postao poznat u tzv. “duvanskoj aferi”, kada se ispostavilo da je on bio jedan od ljudi koji su vodili firmu Mia, preko koje je njen vlasnik Stanko Subotić “tranzitirao” cigarete. Ban je potom postao većinski vlasnik Pomorskog saobraćaja kupujući, na berzi, akcije tog preduzeća od državnih fondova koji su, odlukom Savjeta za privatizaciju, bili obavezani da jedno od rijetkih profitabilnih preduzeća u vlasništvu države privatizuju bez javnog tendera.

Kupoprodajni ugovor je potpisan 2004. godine. Preduzeće Pomorski saobraćaj je dužno da do kraja 2018. godine odvaja četiri odsto ukupnih prihoda (naplata vozarine na trajektu Kamenari – Lepetani) za plaćanje koncesione naknade za korišćenje obale. Oni, međutim, ignorišu tu obavezu čak i nakon presude Apelacionog suda. Ni uprava Morskog dobra, prema nalazu državnih revizora ne pokazuje previše interesovanja da naplati državni prihod.

Zašto je privilegovan Duško Ban?

CIGLA PO CIGLA: Kompanija Čelebić iz Podgorice, vlasništvo Tomislava Čelebića, započela je 2001. godine u podgoričkom naselju Stari aerodrom gradnju stambeno-poslovne zgrade koja je bila za dva sprata veća od onoga što je dozvoljeno građevinskom dozvolom. SO Podgorice je, izmjenama i dopunama DUP Konik – Stari aerodrom, legalizovala divlju gradnju u julu 2006. Priča se ponovila sa poslovno-stambenom zgradom Čelebić izgrađenom između Osnovnog suda i Centra bezbjednosti u Podgorici. I ona je imala dva sprata “viška” koji su legalizovani odlukom SO Podgorica 2007. godine.

Nadležni su Čelebiću izdali građevinsku dozvolu za gradnju četvorospratnice u Zagoriču iako je važeći DUP predviđao da se na tom prostoru mogu graditi samo dvospratne kuće.

Zgrada je, naknadno, ukopljena u plan izmjenama DUP Zagorič 1. Kompanija je, kao izvođač radova, započela gradnju Delta Sity-ja bez pribavljene građevinske dozvole. Na isti način započeta je i gradnja zgrade Univerziteta Donja Gorica u kome je Tomislav Čelebić jedan od osnivača. Uz premijera Mila Đukanovića i profesore Veselina Vukotića i Dragana Vukčevića. I u ovom slučaju zakonski problemi su riješeni “u hodu” bez bilo kakvih posljedice po investitore i izvođače radova.

Približno u isto vrijeme, negodovanje javnosti je izazvala informacija da je kompanija Čelebić, bez tendera, dobila posao izgradnje nove policijske zgrade u Podgorici, vrijedne 13 miliona eura. Afera je razotkrila da je pod okriljem istog posla potpisan i ugovor kojim se Čelebiću ustupa plac na kojem se danas nalazi zgrada CB Podgorica. Cijena po kojoj je ova nekretnina promijenila vlasnika bila je mnogo manja od tržišne. Tadašnji Državni tužilac Vesna Medenica je naredila poništenje spornog ugovora ali njegovi autori nijesu snosili nikakve konsekvence. Plac je, u međuvremenu, od Ministarstva unutrašnjih poslova kupio Aco Đukanović, brat predsjednika Vlade.

Zašto je privilegovan Tomislav Čelebić?

DUŽE OD VJEČNOSTI: Skoro 15 hiljada akcionara Euro fonda, već osam mjeseci, čeka da Komisija za hartije od vrijednosti odluči da li su oštećeni u prošlogodišnjim trgovinama koje su realizovali menadžeri Euroinvesta, društva koje od osnivanja upravlja Euro fondom. Sumnjivi poslovi počeli su u junu prošle godine, neposredno nakon što je Euro fond dobio 40-tak miliona eura prodajući, skupa sa još četiri crnogorska privatizaciona fonda, svoje akcije u EPCG italijanskoj A2A.

Dio tog novca uložen je u akcije HTP Mimoza. Na sledeći način: Euroinvest, u kome je biznismen Veselin Barović – čuven po učešću u duvanskim poslovima i prijetnjama upućivanim osoblju kazina Maestral – član Odbora direktora, odlučio je da Euro fond u kome je Veselin Barović jedan od najveći akcionar, za 320 hiljada eura kupi oko 0,6 odsto akcija preduzeća Mimoza koje kontroliše Veselin Barović, od kompanije Komersa Veselina Barovića. Akcije su u blok trgovini plaćene po cijeni od 15,29 eura, odnosno četiri puta više od njihove tadašnje cijene na berzi. Da čudo bude veće – bile su to prve akcije koje je Euro fond stekao u HTP Mimoza.

Potom su upravljači Euro fonda izveli još jedan berzanski podvig: novcem koji su dobili prodajući akcije EPCG po cijeni od 7,1 eura umanjenu za 30-40 centi brokerske i posredničke provizije, kupili su akcije EPCG. Ponovo po cijeni većoj od vrijednosti akcija ponuđenih na berzi. Umjesto da 44 hiljade akcija plate između 5,8 i 6,1 eura, Eurofond ih je kupio po cijeni od sedam eura. Skuplje nego što ih je prodao koji dan ranije.

Na slične poslove Euro fond je prošle godine potrošio skoro 22 miliona eura. Zakon o investicionim fondovima kaže da “društvo za upravljanje i povezana lica ne mogu prodati svoju imovinu investicionom fondu…”. Ipak, KHOV osam mjeseci nije u stanju da donese odluku o (ne)legalnosti ovih transakcija.

Zašto je privilegovan Veselin Barović?

U vrijeme kada je izgledalo da je ovdašnjim biznismenima samo nebo granica, 2007. godine, kada se novac uložen u nekretnine i akcije umnožavao “preko noći”, premijer Milo Đukanović je, gostujući u emisiji televizije Montena konstavao da je “među mnogima koji su se obogatili bilo i mojih prijatelja”. Premijer je uz to priznao da “niko ko se bavio biznisom tokom 90-ih godina u Crnoj Gori nije mogao da izbjegne poznanstvo sa mnom, jer ja sam obavljao funkciju premijera”, ali i naglasio kako mu nije poznato da je bilo ko od njegovih prijatelja nekad zloupotrijebio poznanstvo sa njim, i njegovu funkciju da bi stekao bogatstvo.

Ostala je nepoznanica – zašto niko od ljudi koji su se beznisom bavili u Crno Gori “nije mogao da izbjegne” poznanstvo sa premijerom? Zato je više nego poznato da su Dragan Brković, braća Ban i Veselin Barović bliski prijatelji, odnosno kumovi, Mila Đukanovića. Tomislav Čelebić je njegov poslovni partner. Treba li onda da nas čudi to što ovo društvo ima privilegiju da radi i zaradi čak i kada je njihov angažman na granici ili čak sa one strane regularnog?. Nepisano je crnogorsko pravilo: vlast daje mahove. Ako ko sumnja, neka za svjedoka pozove: Aca Đukanovića, Vuka Rajkovića, Gorana Sita Rakočevića ili Zorana Bećirovića.