Dejan Milovac – intervju: Spektakl umjesto vladavine prava

Saopštenja za medije · 13/03/2026

13/03/2026

MONITOR: Desetak dana nakon hapšenja Aca Đukanovića, ne nazire se da istraga ide dalje od pronađenog oružja. Kako to komentarišete?

MILOVAC: Ako se deset dana nakon hapšenja i dalje uglavnom govori samo o oružju, onda je sasvim legitimno pitanje da li gledamo ozbiljnu istragu ili još jednu političko-medijsku akciju.

Naravno da ni oružje nije beznačajno, ali bi ono moralo biti tek početak, a ne kraj priče. MANS je još prije više od decenije podnosio prijave koje su se ticale poslova oko Prve banke i kredita povezanih sa licima iz kriminalnog miljea, ali od svega toga nikada nijesmo vidjeli ozbiljan institucionalni epilog. Zato je danas ključno pitanje da li će istraga konačno ići prema tokovima novca, poslovnim vezama i starijim sumnjama koje se godinama vezuju za ovu porodicu, ili će se sve završiti na onome što je bilo najlakše predstaviti javnosti. Ako ostane samo na oružju, to će biti još jedna potvrda da institucije i dalje biraju spektakl umjesto pravde i vladavine prava.

MONITOR: Demokrate koje kontrolišu bezbjednosni sektor najavile su tužbu protiv analitičara Danijela Kalezića koji je u intervjuu govorio o potencijalnom hapšenju Mila Đukanovića. Šta vam to govori?

MILOVAC: To prije svega govori da dio vlasti ima sve manje tolerancije prema kritici. Kada partija koja kontroliše bezbjednosni sektor na politički stav ili procjenu odgovara najavom tužbe, to nije znak snage nego slabosti. Ozbiljna vlast na kritiku odgovara argumentima i činjenicama, u konačnom i rezultatima, a ne pokušajem da ućutka one koji misle drugačije. U zemlji koja već ima ozbiljan problem sa političkim pritiscima na institucije i suženim prostorom za javnu debatu, takve reakcije dodatno pogoršavaju stvari. To pokazuje da vlast sve češće kritiku doživljava kao neprijateljski čin, a ne kao normalan dio demokratskog života.

MONITOR: Đukanović se nije oglašavao nakon hapšenja brata, što neki vide kao znakovito. A vi?

MILOVAC:Jeste znakovito, ali meni je važnije ono o čemu ćuti godinama. MANS je više puta ukazivao da ključna pitanja nijesu samo ona koja se tiču formalnih sporova sa ASK-om, nego pitanja stvarnog porijekla imovine, neprijavljenih podataka, imovine u Kočanima i slučaja Pandora papira, koji i dalje nema ozbiljan pravosudni epilog. Zato njegovo ćutanje nakon hapšenja brata jeste politička poruka, ali nije suština problema. Suština je da javnost i dalje nema odgovor na mnogo ozbiljnija pitanja koja se tiču načina na koji je sticano i skriveno bogatstvo njegove porodice. U politici je i ćutanje poruka, a ovdje je očigledno riječ o pokušaju da se kontroliše šteta po njegov imidž i rejting njegove partije.

MONITOR: Kako ocjenjujete usvajanje zakona o unutrašnjim poslovima i ANB-u i gdje nas takvi zakoni vode?

MILOVAC:Ti zakoni ne djeluju kao korak ka evropskim standardima, nego kao pokušaj dodatnog širenja moći policije i službi bez odgovarajuće, prijeko potrebne kontrole. MANS je upozorio da se ovako osjetljiva rješenja guraju bez ozbiljne javne rasprave, praktično ispod radara, dok se javnosti saopštava da je sve to navodno dio reformi. A suštinski problemi ostaju. Kod ANB-a ostaje pitanje izostanka stvarne i efikasne kontrole nad mjerama nadzora, a kod Zakona o unutrašnjim poslovima ostaje prostor za politički uticaj kroz mehanizme koji nijesu dovoljno transparentni niti garantuju pravo na odbranu. To nas vodi daljoj politizaciji bezbjednosnog sektora, a ne njegovoj profesionalizaciji. Uređena država ne jača ovlašćenja službi bez istovremenog jačanja kontrole nad njima. Kod nas se, nažalost, radi upravo suprotno. Sektor bezbjednosti treba očistiti od uticaja organizovanog kriminala i politike, ali se to ne smije raditi mjerama koje nisu dovoljno transparentne, održive i za koje ne postoji podrška dobrog dijela javnosti. Previše puta smo čuli floskule čelnika bezbjednosnog sektora i političkih partija odakle potiču da “onaj ko je protiv protiv ovakvih zakona, služi kriminalu”. Takve etikete su veoma opasne i ne mogu prikriti očigledan nedostatak demokratske kondicije, političke volje i u konačnom znanja da se pomenuti procesi vode na ispravan način.

MONITOR: A izlazak DPS-a iz skupštinskih tijela?

MILOVAC:Politički je razumljiv, ali institucionalno nije dobar. Jasno je da opozicija ne želi da učestvuje u glumljenju evropskog konsenzusa dok se istovremeno guraju zakoni koji izazivaju ozbiljne sumnje i rezerve. Ali s druge strane, izlaskom iz skupštinskih tijela dodatno se slabi parlamentarna kontrola tamo gdje je ona najpotrebnija – nad bezbjednosnim sektorom, pravosuđem i evropskim reformama. Veći problem je, međutim, to što je vlast sama proizvela takvu situaciju. Umjesto da gradi minimum političkog dogovora oko osjetljivih pitanja, ona se odlučila za preglasavanje i nametanje. Kada tako vodite procese, onda ne možete očekivati ni povjerenje ni saradnju, bez obzira na motive i političku prošlost dijela opozicije koja je bila aktivni saučesnik kreniranja trenutnog stanja u sektoru.

MONITOR: Može li Crna Gora u svim ovim okolnostima, uz bojkot opozicije i antievropske poteze vlasti, ispuniti obavezu zatvaranja poglavlja 23 i 24 do kraja godine?

MILOVAC: Crna Gora može formalno napredovati u pregovorima, ali poglavlja 23 i 24 se ne zatvaraju političkim izjavama nego rezultatima. To sam i ranije govorio – neka poglavlja možete zatvoriti administrativno, ali vladavina prava se ne dokazuje planovima i optimizmom, nego praksom. 

Ako imate hapšenja bez optužnica, optužnice bez presuda i presude bez oduzimanja imovine, onda nemate suštinski napredak. U tim poglavljima ne mjeri se ono što piše u saopštenjima, nego ono što rade institucije. Uz ovaj nivo političke polarizacije i uz poteze vlasti koji često dolaze u sudar sa evropskim standardima, to postaje sve manje vjerovatno. Ipak, nesporna politička volja stanuje u Briselu i mislim da će to biti presudno na završetak ovog procesa.

MONITOR: Ministarka je optimistična.

MILOVAC: Razumijem optimizam ministarke, jer je to dio njene političke uloge, ali optimizam nije dokaz napretka. Napredak u poglavljima 23 i 24 ne mjeri se dobrim namjerama, nego pravosnažnim presudama, finansijskim istragama, oduzimanjem nezakonito stečene imovine i stabilnim, profesionalnim institucijama. Mi predugo živimo u modelu u kojem se javnosti predstavlja da je dovoljno usvojiti zakon, formirati radnu grupu i napisati izvještaj. Nije. Dok god ne vidimo da institucije mogu da procesuiraju i dovedu do kraja slučajeve koji zadiru u vrh političke i ekonomske moći, optimizam ostaje više PR nego stvarni rezultat.

MONITOR: Šta čitate u razmijenjenim pismima Vesne Medenice, SDT-a i sutkinje Kovačević koja je donijela osuđujuću presudu?

MILOVAC: U toj razmjeni čitam duboku kompromitaciju pravosuđa. To više nije pitanje jedne presude ili jednog predmeta, nego slika sistema koji je godinama bio zarobljen ličnim, političkim i interesnim vezama. MANS je i ranije upozoravao da je u takvom sistemu lojalnost često bila važnija od zakona. Kada danas gledamo otvorena pisma, međusobna optuživanja i javno razračunavanje ljudi iz pravosuđa, gledamo posljedicu tog modela. Najgore od svega je što se time dodatno urušava povjerenje javnosti. Građani ne vide institucije koje funkcionišu, nego sistem koji svoje najdublje sukobe rješava preko medija. To je poražavajuća slika za zemlju koja tvrdi da ozbiljno napreduje u vladavini prava.

MONITOR: Miloš Medenica je još na slobodi, a snimaka njega, stvarnog ili virtuelnog, ne fali. Kako to vidite?

MILOVAC: To vidim kao otvoreno ruganje državi. Ako imate čovjeka koji je u tako važnom predmetu uspio da izmakne institucijama, a onda se u javnosti pojavljuju njegovi snimci, stvarni ili virtuelni, to šalje veoma lošu poruku. MANS je s pravom tražio da MUP objavi sve podatke o nadzoru njegovog kućnog pritvora, jer je postojalo dovoljno razloga da se uoči izricanja presude taj nadzor pojača. Ako se to nije desilo, onda ne govorimo o incidentu nego o ozbiljnom sistemskom propustu. Problem nije samo što je jedan čovjek pobjegao, nego što takvi slučajevi građanima pokazuju da država kasni, reaguje naknadno i ne umije da zaštiti vlastiti autoritet.

MONITOR: Zašto izostaju suštinski rezultati u poglavljima 23 i 24?

MILOVAC: Zato što Crna Gora i dalje pokušava da vladavinu prava odglumi kroz formu, umjesto da je izgradi kroz praksu. Godinama gledamo isti obrazac: usvajaju se zakoni, pišu strategije, organizuju akcije i konferencije, a onda izostanu presude, konfiskacije i stvarna odgovornost.

Na to se nadovezuje i stari problem – nedostatak političke volje da se ide do kraja kada istrage dotaknu vrh vlasti, bez obzira na to da li govorimo o bivšoj ili sadašnjoj strukturi moći. Zato stalno ponavljam da Crnoj Gori nijesu potrebne nove akcije radi naslova, nego mjerljivi i održivi rezultati. Dok se to ne promijeni, poglavlja 23 i 24 ostaće ogledalo svega što ova država nije imala snage da reformiše.