“Potpuno sam siguran da bi Đukanović i interesna klika oko njega sa ove distance voljela da svi zaboravimo sa kakvim je ushićenjem dočekan sumnjivi ruski kapital, dominantno generisan kroz model stihijske privatizacije državnih resursa koji nije bio nepoznat ni domaćim političarima i sa njima poveznim tajkunima.”
MONITOR: Kao dio saradnje u istrazi OCCRP i Gardijana o imovini ruskih oligarha, MANS je došao do podataka o imovini ruskih bogataša u Crnoj Gori. Šta ste tačno otkrili?
Istraživački centar MANS-a kao dio OCCRP mreže istraživačkih medija učestvuje u globalnoj istrazi pod nazivom „Russian Asset Tracker“, a koja ima za cilj da evidentira imovinu ruskih oligarha bliskih Putinu, ali i svih onih koji u Rusiji podržavaju njegovu politiku i agresiju na Ukrajinu. Prva istraživanja su za rezultat imala evidenciju imovine u vrijednosti od blizu 18 milijardi američkih dolara, od koje jedan dio do sada nije bio poznat javnosti, odnosno skrivan je iza offshore kompanije koje su bile formalni vlasnici luksuzne imovine ruskih oligarha.
Kada je u pitanju Crna Gora, MANS je dalje istražio već poznatu informaciju da porodica moskovskog državnog tužioca, Denisa Popova, posjeduje imovinu u Kotoru i Kolašinu vrijednu oko tri miliona eura. Naša istraga je pokazala da je kupovina zemljišta i gradnja vila u Kolašinu djelimično finansirana iz dva kredita u ukupnom iznosu od preko milion eura, kao i da je novac u Crnu Goru došao preko offshore kompanija sa Britanskih djevičanskih ostrva i ostrva Nevis. Ovo istraživanje je otvorilo novi krug pitanja do koje mjere je prethodna Uprava za sprječavanje pranja novca konrolisala unos novca u Crnu Goru, naročito u godinama nakon sticanja nezavisnosti kada je dominatno ruski kapital bukvalno „zapljuskivao“ našu obalu.
MONITOR: Najveći dio kapitala ruskih oligarha ušao je u zemlju u vrijeme trodecenijskog premijera Mila Đukanovića, koji danas govori o prijetnji ruskog uticja na zemlju. Kako to komentarišete?
Potpuno sam siguran da bi Đukanović i interesna klika oko njega sa ove distance voljela da svi zaboravimo sa kakvim je ushićenjem dočekan sumnjivi ruski kapital, dominantno generisan kroz model stihijske privatizacije državnih resursa koji nije bio nepoznat ni domaćim političarima i sa njima poveznim tajkunima.
Tokom tih godina nisu postavljana pitanja odakle dolazi kapital za kupovinu KAPa koji smo prodali Deripaski preko kiparske kompanije, niti da li je pošteno zarađen novac kojim su kupovani milioni kvadrata, dominatno crnogorske obale. Nadam se da ćemo nekada imati dovoljno snažne institucije koje će biti u stanju da ispitaju na koji način je novac ulazio u Crnu Goru, koje je bilo njegovo porijeklo i uz čiju saglasnost smo uspjeli da državu u međunarodnim krugovima plasiramo kao ultimativnu destinaciju za pranje novca.
Kada je u pitanju Đukanović, malo je vjerovatno da ga ozbiljno brine štetni uticaj Rusije na Crnu Goru, koliko je zainteresovan da se nakon serije političkih poraza, kod kuće i pred međunarodnom javnošću rehabilituje kao jedini pravi NATO parter za EU i SAD. Nažalost, skandalozno ponašanje vlade Zdravka Krivokapića po pitanju rata u Ukrajini mu ide direktno na ruku, i to je šansa koju Đukanović očigledno ne propušta.
“Abazovićev koncept „pomirenja“ i „najevropskije vlade ikada“ šta god to predstavljalo, bio je samo dimna zavjesa za traženje partnera u onom dijelu političkog spektra za koji se „zakleo“ na izborima 2020. da nikada neće biti opcija za bilo kakvu saradnju, a kamoli podršku manjinskoj vladi.”
MONITOR: S druge strane, aktuelne vlasti kasne sa uvođenjem sankcija Rusiji. Upozorili ste da to direknto utiče na evrointegracijski proces.
MANS je još od početka marta ukazivao na činjenicu na vlada Zdravka Krivokapića nije uradili gotovo ništa da stvarno i opericionalizuje političke poruke koje su poslate Rusiji povodom agresije na Ukrajinu. Nažaost još uvijek nemamo formalnu odluku o uvođenju sankcija koja bi obezbijedila mandat nadležnim državnim institucijama da rade svoj posao, odnosno počnu da postupaju kao njihove kolege iz mnogih EU zemalja a koje uveliko zamrzavaju imovinu i kapital lica i kompanija koje se nalaze na listi sankcija zbog rata u Ukrajini.
Poruka koja se time šalje međunarodnoj zajednici nije dobra, naročito kada su u pitanju takozvani euroatlantski partneri Crne Gore koji od naše zemlje očekuju saradnju i onda kada mjere koje treba donijeti nisu popularne. U vezi sa time, posljedni lokalni izbori u Ulcinju i Beranama su pokazali da nedonošenje formalne odluke o sankcijama ima i svoj lokalni politički uticaj. Tako smo imali situaciju da je podrška pokretu Berane Sad! koji zvanično podržavaju ministri Milojko Spajić i Jakov Milatović, bukvalno prepolovljena nakon što su se njih dvojica deklarisali kao pristalica uvođenja sankcija Rusiji.
Nažalost i u ovom slučaju smo imali priliku da vidimo da se partijske kalkulacije i interesi gotovo po pravilu stavljaju ispred interesa građana, zakonskih obaveza ili kada su u pitanju sankcije, međunarodno preuzetih obaveza.
MONITOR: Kako vidite proces formiranja manjinske vlade? I njen kapacitet za obećane promjene?
Ono što je već postalo očigledno je da ne ide sve po planu koji je imao mandatar Dritan Abazović, te da pregovori sa određenim političkim partijama traju duže nego što je očekivao. Nažalost, taj plan se i dalje krije od javnosti, osim dijelova u kojima se licitira sa ministarskim mjestima i resorima što se pretvorilo u degutantnu farsu u kojoj je sve izvjesnje da će jedini gubitnici biti upravo građani.
Abazovićev koncept „pomirenja“ i „najevropskije vlade ikada“ šta god to predstavljalo, bio je samo dimna zavjesa za traženje partnera u onom dijelu političkog spektra za koji se „zakleo“ na izborima 2020. da nikada neće biti opcija za bilo kakvu saradnju, a kamoli podršku manjinskoj vladi.
Dritan Abazović i Milo Đukanović
U vezi sa time, vlada koja bude rezultat takvih pregovora i kompromisa ne može biti nosilac ozbiljnih reformi koje se obećavaju građanima kao izlaz iz nesporne krize u koju nas je uvela Vlada Zdravka Krivokapića. Nekako se javnosti pokušava „prodati“ teza da Dritan Abazović nije bio dio te Vlade, i da nema bilo kakvu odgovornost za njen neuspjeh, dok je u stvarnosti potpuno suprotno.
Nakon što na dnevnom nivou od političara slušamo izjave da su spremni da preuzmu odgovornost, bilo bi dobro da se to konačno i desi i ne mislim da onaj ko u vladi Zdravka Krivokapića nije preuzeo odgovornost za očigledne neuspjehe, sada ima „mandat“ da se u javnosti prezentuje kao jedini put koji je Crnoj Gori preostao.
To je vrhunac političkog licemjera koje računa na kratko pamćenje građana Crne Gore i kao takvo ne može biti dobra osnova za bilo kakve reforme koje će ovu zemlju pogurati naprijed.
MONITOR: A situaciju u parlamentu? Dok se dešava rat u Ukrajini, nestašice hrane, skokovi cijena, ovdje pričamo o izborima i funkcijama. I oni koji potežu pitanja „od kojih se živi“, kao da to čine tek u okviru političke igre. Kako vam izgleda politička situacija danas, brine li ko o javnom interesu ?
Situacija sa Skupštinom Crne Gore čiji rad je blokiran interesima svake parije pojedinačno je odličan pokazatelj do koje mjere je naša zemlja i dalje zarobljeno društvo. Skupština Crne Gore i svi poslanici u njoj danas, možda kao nikada ranije imaju priliku i moć da urade nešto konkretno i neposredno kako bi građanima obezbijedili da makar donekle lakše podnesu udar krize na njihove budžete.
Umjesto konkretnih odluka imamo beskrajne ratove saopštenjima i partije koje su duboko ušančene u ono što one smatraju da je interes građana kako pojedini polički akteri vole da nazivaju „narodna volja, a zapravo su isključivi politički interesi.
Vrijeme od izbora 2020. godine sve partije su, bez izuzetka, potrošile dominantno za snaženje svoje glasačke baze, najčešće na račun državnih resursa, dok su ključne reforme izostale. Porazno je što je politička većina koja je naslijedila DPS odlučila da u mnogih sferama pođe upravo njihovim koracima i propusti istorijsku šansu da nakon trideset godina diktature Đukanovića i DPS, ovoj zemlji konačno donese predah od kriminala, partitokratije, nepotizma i sistematskoh uništavanja ekonomske i društvene supstance. To nije bio samo posao vlade Krivokapića koju sada političke partije sasvim komforno targetiraju kao isključivog krivca za iznevjerena očekivanja građana.
MONITOR: Kako vidite to što mnogi ministri eksperti iz odlazeće vlade, ostaju u politici, i ne razmišljaju o povratku struci?
Da li će se ministri nakon pada vlade vratiti struci li ostati u politici je manje važno u odnosu na činjenicu da trenutno na djelu imamo novu krug besprizornog korišćenja državnih resursa kako bi se ojačale partijske baze u susret lokalnim izborima, ali i osnažili neki novi pokreti poput onoga koji se oslanja na brend ekonomskog programa Evropa sad. Nažalost to je pokazatelj da nosioci političkoh života, bilo da se radi o onim iskusnim ili onim koji se tek okušavaju u tim vodama, nisu imuni na ono što je bila najgora praksa DPS-a uoči gotovo svakih izbora.
Nažalost vrijeme koje je za nama nakon pada DPSa je pokazalo da je političko zapošljavanje potpuno normalizovano kao pojava, a da je npr funkcionerska kampanja i dalje uobičajeno ponašanje, samo sada sa drugim akterima. To je krug koji se mora prekinuti ukoliko kao društvo želimo naprijed.
MONITOR: Kako komentarišete njegov posljednji intervju na RTCG? Bilo je prijetećih tonova.
Đukanović je očigledno ohrabren pozicijom koju mu je donijela mogućnost pregovora oko manjinske vlade sa Abazovićem, ali i potpuno neadekvatan odnos koji je Vlada Krivokapića imala do sada u vezi sa ratom u Ukrajini. Iz te pozicije zaista postoji percepcija da Đukanović ima kapacitet da ponovo na sebi svojstven način kreira političke i društvene prilike u zemlji i smatram da je to jedan od ključnih razloga zbog kojih će podržati manjinsku vladu Abazovića koji je već dokazao da iza deklarativno iskazane volje za borbu protiv korupcije stoji jedno veliko ništa koje ne može na bilo koji način ugroziti političke i druge interese Đukanovića.
MONITOR: Šta su pokazali lokalni izbori u Beranama i Ulcinju?
Izbori u ove dvije opštine su pokazali da političke aktere ne zanima izborna reforma, već da su sasvim relaksirani kada igraju po „DPS pravilima“ odnosno kada bez zadrške koriste sva moguća sredstva kako bi ostvarili što bolji izborni rezultat. Nažalost većina političkih partija će rezultat na ovim izborima iskoristiti za jačanje svoje pozicije u pregovorima oko manjinske vlade, dok smo jako malo čuli konkretnih stvari koje se tiču razvoja ove dvije opštine. U tom smislu izbori nisu donijeli ništa novo, makar ne za građane koji su umjesto političke trgovine očekivali promjene.
