Istrajavanje na krivičnom gonjenju za bagatelna djela, neracionalno trošenje novca iz državnog budžeta, ignorisanje štete nastale krivičnim dijelom, ne prepoznavanje nadležnosti, optužnice bez dokaza, nepostupanje po službenoj dužnosti, bježanje ili zataškavanje slučajeva u kojima su osumnjičeni bliski državnoj eliti….
To su ukratko propusti u postupanju tužilaca koje je otkrio „Pod lupom“ uvidom u sudske presude i praćenjem postupaka, a koji bi mogli rezultirati disciplinskim a u nekim slučajevima i krivičnim gonjenjem. Odgovornosti tužilaca, na kojoj insistira Evropska komisija kao jednom od prioriteta za pridruživanje Crne Gore EU, međutim nema, što je zvanično saopštila i vrhovni državni tužilac Ranka Čarapić. Ona je, kao i njeni prethodnici na toj funkciji, u više navrata izražavala zadovoljstvo radom svojih saradnika, a to su poslanici Skupštine verifikovali glasavši svake godine za izvještaje o radu tužilaštva.
Sem načelne političke demagogije o predmetima atraktivnim za javnost, kakvi su Prva banka, ratni zločini, slučajevi „Zavala“ i „Balkanski ratnik“…, poslanici se nikad nijesu detaljno udubili u postupanje i propuste tužilaca.
Prema istraživanju „Pod lupom“, oni, između ostalog, izgledaju ovako:
Viši sud u Podgorici je prošle godine osudio na šest mjeseci zatvora bivšeg predsjednika opštine Herceg Novi jer je angažovao advokata da od građana utjeruje dugovanja za komunalije, čime bi zaradio oko 147 hiljada eura. U svojoj odbrani optuženi je ispričao kako tu praksu nije on izmislio jer je isti advokat, za iste poslove, bio angažovan u kotorskoj i podgoričkoj opštini. Funkcioner se branio da novac od građana nikada nije prinudno naplaćen jer je njegov nasljednik povukao te naloge zbog parlamentarnih izbora.
Njegovu priču je djelimično potvrdio i advokat, koji je od novljanske opštine zbog nepoštovanja ugovora dobio oko 200 hiljada eura odštete.
I pored osuđujuće presude gradonačelniku za korupciju, tužilac se nije sjetio da traži oduzimanje imovinske koristi pošto je krivičnim djelom, za koje je čelnik opštine osuđen, drugome učinjena korist. Takođe, tužilac je tokom ovog postupka došao do saznanja da su i javni funkcioneri u Podgorici i Kotoru počinili krivično djelo koje je on stavio na teret optuženom, ali je pokazao potpunu nezainteresovanost da protiv njih pokrene postupak. Takođe, ignorisao je i mogući politički uticaj na sudove, odnosno navode i sumnje da sudovi, iz političkih razloga, ne sprovode postupke izvršenja.
Viši ciljevi opravdavaju propuste
I sljedeći primjer pokazuje neblagovremeno reagovanje tužioca, već naknadno, i stiče se utisak, u ovom slučaju da bi pomoglo da se još troje sudija nađe na spisku za EK.
Zbog pogrešne odluke Višeg suda u Bijelom Polju, Vrhovni sud je prije dvije godine prihvatio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnijelo tužilaštvo, jer je povrijeđen zakon u predmetu gdje je Š.Č. osuđen uslovno umjesto zatvorskom kaznom.
Za tužioca je tada slučaj je bio okončan. Međutim, kada je godinu dana kasnije predsjednik bjelopoljskog suda Tofil Žujović prijavio Sudskom savjetu trojicu kolega koji su donijeli tu presudu, tužilaštvo je odmah pokrenulo njihovu krivičnu odgovornost. Tokom istrage jedan sudija je volšebno oslobođen sumnji, dok je protiv druge dvojice podignuta optužnica. Podgorički Osnovni sud je zatim oslobodio optužbi sudije Vidomira Boškovića i Atifa Adrovića, ali se tužilaštvo žalilo tvrdeći da sud nije dobro utvrdio činjenično stanje. A ono je, na osnovu uvida „Pod lupom“ u spise tog predmeta, sljedeće:
Zbog insistiranja tokom 2008. i 2009. da se završe stari i predmeti sa elementima korupcije, sudije su se trudile da ne odlažu suđenja. U odustvu članova vijeća tražili su pomoć kolega koji se zateknu u blizini, pa su tako i otpuženi u ovom predmetu, sa kafe odvedeni u sudnicu, gdje su za pet minuta donijeli presudu.
Kasnije se ispostavilo da je ona pogrešna jer nisu imali dovoljno vremena da prouče predmet, ali da nije jedina. Naime, oni su u odbrani predložili kao dokaze nekoliko presuda svojih kolega u kojima je bilo grešaka većih od onih koje su oni počinili, ali ih je sud odbio, a tužilac koji je trebalo da postupa po službenoj dužnosti, se nije ni osvrnuo na njih.
Možda drastičniji primjer nemješanja tužioca u svoj posao je i slučaj deportacija 1992, kada su za taj zločin optuženi policajci koji su postupali po naređenju, pokojni ministar unutrašnjih poslova Pavle Bulatović i šef SDB, Boško Bojović koji živi van Crne Gore.
Iako je tokom suđenja više puta ponovljeno da je za deportovanje bosanskih izbjeglica postojala politička i državna odluka, zamjenik specijalnog tužioca Lidija Vukčević je to prečula. Ona nije zatražila istragu o tome ni kada je predsjednik države, u vrijeme kada su počinjeni zločini, Momir Bulatović kazao u sudnici da je „izručenje bilo greška, ali državna“. „Za nju svi snosimo ogromnu odgovornost, a ljudi koji su sada optuženi nijesu imali motiv, cilj ili sredstva da nešto loše urade,“ rekao je Bulatović ali su i sud i tužilac ostali gluvi na predloge da se makar saslušaju njegove tadašnje kolege Milo Đukanović, Zoran Žižić i Milica Pejanović.
Kad zastupnik optužbi zaspi
Postupajući po žalbi branioca Viši sud u Podgorici je 2009. oslobodio V.M. krivice za neplaćanje poreza, zaključivši da je nastupila zastara krivičnog djela. Naime, taj direktor je utajio porez između 1997-1998, a tužilaštvo je 2001. godine, pokrenulo krivičnu odgovornost. Sedam godina kasnije juna 2008., tužilac je tražio da se okrivljenom sudi u odsustvu. U Rješenju Osnovnog suda, kojim se usvaja taj prijedlog, konstatuje se da je za okrivljenim raspisana potjernica još 6. decembra 2001.
Javnosti nije poznato da je neko iz tužilaštva snosio posljedice jer im je trebalo sedam godina da se sjete da se optuženi ne pojavljuje u sudnici i besmislenog 10-godišnjeg sudskog postupka, koji je plaćen iz državnog budžeta.
Analiza sudskih presuda do kojih je došao „Pod lupom“ pokazuje i da državni tužioci odustaju od krivičnog gonjenja uglavnom poslije više godina suđenja, najčešće tokom završne riječi, ne dajući razloge za odustanak ili saopštavanjem da nema dokaza da je optuženi izvršio krivično djelo za koje ga je teretila optužnica. Ovakvo postupanje ukazuje da u toj instituciji ne postoje dovoljni i odgovarajući stručni kapaciteti za obavljanje osnovne funkcije gonjenja učinilaca krivičnih djela, ali i da odluke o krivičnom (ne)gonjenju donose neodgovorno, arbitrerno i proizvoljno.
I u predmetu po optužnici plavskog tužioca iz 2002., koji je pravosnažno okončan krajem prošle godine, simptomatično je postupanje zastupnika optužbe.Naime, osoba koja je krivično gonjena zbog štete od 120 hiljada eura počinjene Zemljoradničkoj zadruzi, prvostepeno je osuđena na uslovnu kaznu sa obavezom plaćanja štete. Po žalbi tužioca presuda je na Višem sudu preinačena u zatvorsku, a zatim je Vrhovni sud, postupajući po žalbi branioca ukinuo odluku i vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku, tužilac je odustao od krivičnog gonjenja sa obrazloženjem da nije utvrđeno da je optuženi pričinio štetu zadruzi koja je i inicirala krivično gonjenje.
Nejasno je i kako je državni tužilac, na osnovu istih činjenica i dokaza kojima je raspolagao, nakon tri godine i tri mjeseca zaključio da nema štete, za koju je ranije tvrdio da iznosi preko 120,000 eura, a što je potvrdio i Viši sud u Bijelom Polju.
Ima slučajeva i kad tužioci ne prepoznaju nadležnost, pa je tako na Apelacionom sudu prošle godine „pala“ presuda Višeg suda u Podgorici za korupciju, nakon što je odbačena optužnica barskog tužioca, kao nenadležnog. Naime zbog izmjene Zakonika o krivičnom postupku i promjene nadležnosti za koruptivna krivična djela, optužnicu je 2009. mogao podići samo specijalni tužilac. Tu grešku nije uvideo kako Viši sud, tako ni tužilaštvo jer su oboje odbacili i žalbu advokata koja je osporavala nadležnost.
Pišu i za knjigu rekorda
Za knjigu rekorda tužilačkih vratolomija svakako su još dva predmeta, sticajem okolnosti oba medijska.
Prvi, optužnica za ubistvo urednika „Dana“ Duška Jovanovića na osnovu koje je osuđen Damir Mandić. On je, po tvrdnji Ljiljane Klikovac, tadašnjeg zamjenika višeg tužioca, vozio auto i istovremeno pucao sa zadnjeg sedišta iz puške sa mnoštvom otisaka. Pored svega toga tužilaštvo nije razjasnilo ni koji je motiv imao Mandić za ubistvo Jovanovića. Ako je laicima jasno da je to dijelo organizovanog kriminala, sa konkretnim motivom i naručiocem, koji to tužioc sa decenijskim iskustvom nije uspio da vidi?
Sledeći predmet je optužnica za glavnog urednika ND “Vijesti” Mihaila Jovovića, koga su pretukli podgorički gradonačelnik Miomir Mugoša i njegov sin Miljan, a zatim i potegli pištolj na njega. Fabrikovanjem novih i ignorisanjem stvarnih dokaza, Ranka Čarapić je optužila Jovovića, lično se angažujući da se iskonstruiše ljekarska dijagnoza navodno povrijeđenog Mugošinog vozača, koju su vještaci četiri puta osporili.
Kad nije uspjela da obezbjedi da Jovovića goni za tešku tjelesnu povredu, Čarapić je tokom istrage izmislila novi dokaz- da je on novinarskim kasetofonom nanio laku povredu Mugošinom vozaču Draganu Radonjiću. Radonjić je, kao i Mugošin sin Miljan, branio starog i umornog gradonačelnika od „Vijesti“ koje su danima objavljivanjem fotografija njegovih nepropisno parkiranih auta u centru Podgorice pitale- zašto Mugoša smije da krši zakon? Međutim, Čarapić nije htjela da uzme kao dokaz taj isti kasetofon i sa njega presluša Mugošinu izjavu koji je policiji priznao da novinare nije udario na ulici, nego na trotoaru.
Ne mogu baš uvijek da prevare sud
Jedna od posljednjih grešaka tužilaca bila je žalba Apelacionom sudu na presudu za ratne zločine u logoru Morinj. Zbog greške se u ponovljenom procesu pred Višim sudom sudi samo za zločine protiv ratnih zarobljenika, jer se zamjenik specijalnog tužioca Lidija Vukčević nije žalila na drugi dio odluke prvostepene instance.
“Prvostepena presuda ukinuta je samo u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, te se stoga predmet vraća na ponovno suđenje samo u odnosu na ovo krivično djelo. Jedini djelotvorni pravni osnov po kome bi se u ponovnom krivičnom postupku sudilo i za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, bila bi žalba specijalnog tužioca izjavljena zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, što u konkretnom slučaju nije slučaj, budući da specijalni tužilac po tom osnovu nije pobijao prvostepenu presudu,” piše u presudi Apelacionog suda.
Istina je dovoljna za razrješenje
Jedan od sedam prioretita za evropsko partnerstvo je „snaženje vladavine prava, posebno kroz depolitizovano i na zaslugama zasnovano imenovanje članova Visokog sudskog i tužilačkog savjeta i Državnih tužilaca kao i kroz sprovođenje nezavisnosti, autonomije, efikasnosti i odgovornosti sudija i tužilaca“. Nedavno usvojenim Izmjenama Zakona o tužilaštvu detaljnije je obrađena disciplinska odgovornost tužilaca, pa su pobrojani razlozi za razrješenje tužilaca, među kojima nestručno vršenje funkcije. Pod tim se podrazumjeva nepostupanje u zakonskom roku,odugovlačenje postupka,ne pridržavanja istine i pravičnosti…!
Mila RADULOVIĆ
