Prošla su dva mjeseca od kako su opozicioni lideri Andrija Mandić i Nebojša Medojević javno obznanili imena pet ljudi «koji čine ključnu spregu vlasti i organizovanog kriminala» u Crnoj Gori. Na vrh piramide smjestili su Nikšićanina Branislava Brana Mićunovića koji je, rekli su, «u ovoj vezi organizovanog kriminala i ljudi i iz vlasti očigledno nadređen» premijeru Milu Đukanoviću, drugorangiranom na popisu. Slijedili su: Aco Đukanović, Stanko Subotić Cane i Darko Šarić.
Priča se, manje više, tu i završila. Direktor Uprave policije Veselin Veljović rekao je da «nema vremena da komentariše neistine i neutemeljene navode». Tužilaštvo je «prečulo» ove prozivke. Inače bi Medojević i Mandić bili pozvani na službeni razgovor kod Državnog i Specijalnog tužioca Ranke Čarapić i Đurđine-Nine Ivanović da, poput univerzitetskog profesora Milana Popovića, prilože dokaze za svoje tvrdnje. I imenovani su se, uglavnom, oglušili na prozivku.
Da li sve to skupa potvrđuje ili osporava ono što su izrekli Mandić i Medojević?
UTICAJ: Krenimo od očiglednog. Trojica prvopomenutih sa popisa gospodara: Mićunović i braća Milo i Aco Đukanović, nalaze se i na vrhu liste najmoćnijih ljudi u Crnoj Gori koju, već pomalo tradicionalno, dnevnik Vijesti pravi krajem kalendarske godine. Samo je redosljed sa «zvanične» i «nezvanične» liste moći i uticaja izmijenjen.
Šarić i Subotić, makar zvanično, nijesu crnogorski državljani pa nijesu ni mogli dospjeti na ovu listu. Opet, cijeni li se prostor koji im pripada u ovdašnjem javnom životu – od medija, preko kafanskih pa sve do skupštinskih rasprava – očigledno je da njihov društveni uticaj uveliko prevazilazi značaj koji bi jedan trgovac i jedan ugostitelj trebalo da imaju. Bez obzira na pridjev kontraverzni koji se uz njih vezuje, bezmalo, od momenta kada su njihova imena postala poznata javnosti.
Zvuči logično. A, da li je? Ili smo svi skupa – i autor i čitaoci ovog teksta – na putu da «zdravo za gotovo» prihvatimo postojanje nerješive društveno-političko-ekonomske enigme koja traje duže od decenije.
Na popisima, zovimo ih «crni» i «bijeli», najmoćnijih ljudi u Crnoj Gori imamo Mila Đukanovića, čovjeka koji gotovo dvije decenije vlada Crnom Gorom kao premijer, predsjednik države ili predsjednik vladajuće partije. Tu je i njegov brat Aco, u vrijeme jednopartizma omladinski politički aktivista i organizator studentskih žurki, danas većinski vlasnik jedne od tri najznačajnije banke u državi, atraktivnih nekretnina višemilionske vrijednosti i akcija ovdašnjih preduzeća. Stanko Subotić, nekadašnji krojač iz Uba, Pariza i Beograda stekao je, u poslovima koji su vodili preko Crne Gore, imetak koji su specijalizovani ekonomski časopisi, u godinama prije globalne ekonomske krize, procjenjivali na približno pola milijarde eura. Nalik Subotiću, svoje mjesto na «crnom» popisu može opravdati i Darko Šarić. Ako ni zbog čega drugoga a ono zbog «poslovne» biografije i činjenice da je on jedan od rijetkih crnogorskih «biznismena» kome se zna porijeklo početnog kapitala. Ukrao ga je od komšije.
Šarić je u septembru 1993. godine, u Pljevljima od komšije krojača ukrao 72 hiljade maraka, kilogram zlata i pobjegao u inostranstvo. Pet godina kasnije vratio se i razdužio. Za uzvrat, tužba je povučena. Od januara ove godine Darko Šarić je ponovo u bjekstvu. Prethodno je razvio interkontinetalni kokainski biznis u kome je, prema tvrdnjama srpskog Specijalnog tužioca Miljka Radisavljevića, napravljen promet od približno pet milijardi eura!
Ali, otkud Branislav Mićunović u ovom društvu? Nema ga u politici. Interpol ga ne potražuje. Registar privrednog suda svjedoči da nije osnivač, suvlasnik, član uprave ili ovlašćeno lice ni jednog preduzeća registrovanog u Crnoj Gori. Nema ga na sajtu 10 najvećih akcionara, ili ni u Registru zaloga.
“Mićunović zaslužuje mjesto pri vrhu liste najmoćnijih, jer uživa strahopoštovanje mnogih važnih ljudi u zemlji”, obrazlagale su, krajem prošle godine, Vijesti svoj izbor. «Iako je većina ljudi sa liste 10 najmoćnijih direktno uključena u donošenje važnih odluka u državi, neki upravljaju važnim institucijama i službama, ali niko od njih pojedinačno, ne računajući premijera i njegovog brata, ne može u crnogorskom političkom i poslovnom establišmentu biti veći autoritet od Brana Mićunovića. Mićunoviću se često obraćaju sukobljene strane ili ljudi sa neraščišćenim računima, i onda on na neki način presijeca. Kažu da to radi vrlo uspješno. Pitanje je da li je to tako zato što ga ti ljudi vole i poštuju, ili ga se boje. Možda je oboje u pitanju. Koliko je poznato, Mićunović se sada bavi legalnim poslovima, najviše sa nekretninama.”
Na sličnom fonu bilo je i ono što je Medojević sugerisao vlastima kao moguće razrješenje «afere Šarić»: «Predlažem da kao politički odgovorni ljudi donesemo zaključak da se jedna delegacija Skupštine obrati gospodinu Mićunoviću, zakaže sastanak, ode i poljubi ruku crnogorskom sultanu i zamoli ga da gospodina Šarića isporuči da bi mi mogli da nastavimo naše evropske i evroatlantske integracije”.
Mićunovićev uticaj, po svoj prilici, ne treba dovoditi u pitanje. Ako je vjerovati onome što se o njemu govori i piše on je odavno prerastao granice Crne Gore. Ostaje, zato, bez odgovora pitanje: iz čega taj čovjek crpi svoju moć.
Četiri godine nakon prebijanja Zorana Kljajića, Osnovni sud je izrekao presudu – optuženi Aco Đukanović nije kriv. Tri godine kasnije, na ponovljenom suđenju, konstatovano je da je optužba zastarjela.
MOĆ, PRAVDA I PRAVO: Suvišno je ponavljati ono malo što se o Mićunoviću zna. Jer, u pričama o «poslednjem preživjelom iz generacije žestokih momaka sa beogradskog asfalta», «čovjeku moćnijem čak i od Mila Đukanovića», gotovo da i nema činjenica. Dovoljno je reći da se, prema dostupnim podacima, Branislav Mićunović na meti domaćeg pravosuđa – od SFRJ do Crne Gore – našao jedan jedini put.
U oktobru 2000. godine optužen je da je, iz pištolja, na stepenicama urgentnog bloka Kliničkog centra u Podgorici, pred više svjedoka ubio već ranjenog Radovana Kovačevića, dok su ga unosili u bolnicu. Sudsko vijeće Višeg suda sudije Radovana Mandića oslobodilo je Mićunovića zbog nedostatka dokaza. Očevidci su povukli prvobitne izjave. Na suđenju, niko nije bio u stanju da posvjedoči kome je pripadala ,,maljava ruka” koja je ,,izronila iz mraka” i povukla oroz. Isti ishod imalo je i ponovljeno suđenje. Oslobađajuću presudu je, konačno, u novembru 2007. godine, potvrdio i Apelacioni sud.
Nije to bio ni prvi ni poslednji slučaj da su svjedoci promijenili iskaz i tako doprinijeli oslobađajućoj presudi. Mnogo se, međutim, rjeđe dešava da iz sudskog trezora nestanu materijalni dokazi za slučaj ubistva, a da sve to prođe bez podizanja suvišne prašine. Na suđenju Branislavu Mićunoviću i to se desilo, podsjetili su autori serijala o fudbalskoj mafiji na TVB92 «Pravila igre».
Na optuženičku klupu, od pomenute petorke, sjedao je još samo Aco Đukanović. On je bio optužen da je, 4.juna 2002. godine, skupa sa prijateljem Vladislavom Pajom Jabučaninom u holu podgoričkog hotela Crna Gora učestvovao u tuči u kojoj je Zoran Feki Kljajić zadobio teške tjelesne povrede (dvostruka fraktura lobanje). Optuženi su Kljajića, prenijeli su crnogorski mediji, tukli drškama pištolja, nogama i rukama po glavi i tijelu.
Iz pritvora, u kome je proveo nekoliko narednih dana, Aco Đukanović je pismom koje je javnosti prezentovao njegov advokat Dragoljub Đukanović, saopštio da su se on i Jabučanin samoinicijativno prijavili policiji u Podgorici i da se od tada nalaze u pritvoru. Prije i poslije ovog slučaja te je informacije, obično, davala policija. Đukanović je ponudio i svoju verziju događaja: «Verbalne Kljajićeve uvrede koje sam do ovog incidenta ignorisao, traju poodavno. Međutim, pošto je Kljajić prešao granicu razuma i ljudskosti i pošto se drznuo da vrijeđa čast moje porodice – moju staru majku, moju sestru, moju snahu – reagovao sam kako sam morao – onako kako mislim da bi reagovao svaki Crnogorac i svaki čovek koji drži do sebe i svoje porodice. Za to sam spreman da trpim zakonske posledice”.
Istražni sudija Osnovnog suda u Podgorici Radomir Ivanović nije ponuđeno objašnjenje prihvatio olako. Zato je zvanična verzija događaja bila nešto drugačija. Đukanović je optužen za očestvovanje u tuči dok je njegovom prijatelju Jabučaninu na teret stavljeno krivično djelo nanošenje teške tjelesne povrede. “Ispada da je na branik porodične časti mnogo prilježnije stao Vladislav Jabučanin nego Đukanović”, komentarisao je Monitor prije deset godina.
Četiri godine nakon prebijanja Kljajića, Osnovni sud je izrekao presudu – Aco Đukanović nije kriv. Tri godine kasnije, na ponovljenom suđenju, konstatovano je da je optužba zastarjela.
Kako god, Đukanovića – bankara su i prije i poslije događaja u Hotelu Crna Gora pratile priče o sklonosti da nesporazume razrješava nasiljem. Nekadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović u knjizi “Pravila ćutanja” opisuje obračun iz 1994. godine, “u kojem je učestvovao Aco sa svojim ljudima i ekipa na čelu sa jednim beogradskim žestokim momkom.
U hotelu “Plaža” u Herceg Novom su povađeni pištolji, pucalo se, ali nije bilo žrtava. Policija je napravila detaljan izvještaj i ništa dalje nije preduzela”. Inače, Bulatović u knjizi tvrdi da je u to vrijeme Aco Đukanović “ekskluzivni snabdjevač gorivom italijanskih švercerskih glisera”, ali mu spočitava (bez ponuđenih dokaza) i neke mnogo teže grijehe.
Aco Đukanović je, prenijela je Pobjeda u aprilu 2004. godine, tužio Bulatovića pred beogradskim sudom zbog, kako je naveo, “neistina i kleveta i uvreda” iznijetih u njegovoj knjizi “Pravila ćutanja”. Tužbom će, najavljeno je, biti obuhvaćeni i izdavač knjige, kao i svi mediji koji su prenijeli lažne navode, bivšeg predsjednika Crne Gore. Tekst je završen Đukanovićevom porukom: “I pored zlobe, pakosti, podvala i podmetanja tokom prethodnog perioda ka meni i mojoj porodici, hrišćansko opredjeljenje i vjera u Boga i ljude, nalažu mi da se molim Bogu i Svetom Vasiliju Ostroškom, da mu oprosti grijehove i da ga izvedu na pravi put, a da meni pomognu u odbrani od laži i zla ljudi kojima nijesam nikada ništa uradio”. U arhivama srpskih i crnogorskih medija nema informacija o epilogu ove tužbe.
Tri godine potom, od ljeta 2007. godine, kroz ovdašnje medije se stidljivo provlačila informacija o fizičkom obračunu Aca Đukanovića i Miomira Migoše, gradonačelnika Podgorice. Policija je, tvrde upućeni, vješto zataškala ovu raspravu o “pravcima urbanističkog razvoja” Glavnog grada.
Konačno, od ljeta prošle godine, govorka se i o oružanom sukobu premijerovog brata i Darka Šarića u kome je, navodno, pljevaljski bos izvukao deblji kraj. Kad su glasine počele da se pojavljuju i u medijima u okruženju, uslijedio je demanti premijera Đukanovića. “To je špekulacija, zna se i odakle je ona lansirana i s kojom namerom”, rekao je Đukanović u intervjuu TV B92, “oni se (Darko i Aco) nikada u životu nisu ni sreli”.
Da se vratimo u sudnicu. U Beogradu uveliko traje suđenje grupi osumnjičenoj da je švercom cigareta oštetila državni budžet za desetine miliona. Prema optužnici, na čelu “duvanske mafije” bio je Stanko Subotić Cane. A on na optuženičkoj klupi ne sjedi samo zato što je nedostupan srpskoj policiji i pravosuđu koji su za njim raspisali i međunarodnu potjernicu. Po istom principu, sudinica se za sada kloni i Darko Šarić. Ipak, čovjek čiju kuću je opljačkao prije 17 godina kaže da je Šarić, koliko njega pamćenje služi, u odsustvu osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica nije mogla da potvrdi ovu informaciju. Ona je nedavno izjavila kako ne zna da li Šarić bio osuđivan u Crnoj Gori. Ako ništa drugo, to svjedoči o profesionalnoj radoznalosti prve dame crnogorskog pravosuđa – dok su policajci od Evrope do Amerike tragali za Šarićem, a novinari pokušavali da iskopaju i najsitniji detalj iz njegove biografije, zvaničnici ovdašnjeg pravosuđa nijesu se udostojili ni da provjere vlastite arhive i evidencije o krivičnoj odgovornosti.
Šarić, ipak, nije potpuna nepoznanica za ovdašnji bezbjednosni aparat. U Plavoj knjizi o crnogorskom podzemlju, policija i ANB pominju Darka i Duška Šarića kao ,,bezbjednosno interesantne osobe, porijeklom sa ovog prostora koje su pobjegle u Zapadnu Evropu da bi izbjegli zatvor ili likvidaciju”. Ti podaci su 2007. godine prezentovani Odboru za bezbjednost Skupštine Crne Gore. Danas nam je poznata činjenica da je u to vrijeme Darko Šarić u Crnoj Gori i najbližem okruženju već gradio svoju kokainsku imperiju. Ali to je tema za neku drugu priču.
Konačno, Milo Đukanović je jedini član «petorke» koji nikada nije bio optužen za neko krivično djelo. Ipak, ako vjerujemo italijanskom tužiocu Đuzepe Šelziju crnogorski premijer ima dobro opravdanje. Štiti ga imunitet. Zato je dio Šelzijeve optužnice koji se odnosi na njega «arhiviran». Trajno ili do neke zgodne prilike – to tek treba da se vidi.
PORODIČNE, PRIJATELJSKE I POSLOVE VEZE: Pomen tužioca Šelzija dovodi nas do trećeg bitnog elementa u potrazi za odgovorom na pitanje: postoji li piramida moći o kojoj govore Medojević i Mandić. Riječ je o međusobnim vezama.
Nakon desetogodišnje istrage, u Bariju bi uskoro trebala da bude donijete odluka da li će sud prihvatiti Šelzijev optužni zahtjev na kome se, zbog međunarodnog šverca cigareta vrijednog više od milijardu dolara, među osumnjičenima iz Srbije, Italije i Crne Gore, uz «arhiviranog» Đukanovića, nalaze još dva junaka ove priče. To su Branislav Mićunović i Stanko Subotić koji se u sudskim spisima i medijima predstavljaju kao neki od glavnih aktera dugogodišnjeg «tranzita» cigareta preko Crne Gore u Italiju.
Njih su dvojicu crnogorski mediji pominjali i kao saradnike u poslovima kupovine nekoliko atraktivnih nekretnina na budvanskoj rivijeri od beogradskog biznismena Nenada Đorđevića. Mićunović je osporio tačnost tih informacije, ali se nije oglašavao kada su se pojavile informacije kako, skupa sa Subotićem, Đukanovićem i Svetozarom Marovićem, planira projekat izgradnje mosta koji će budvansko ostrvo Sveti Nikola spojiti sa obalom.
Uz činjenicu da su zemljaci, Mićunovića sa braćom Đukanović povezuju i dokumenta koja ih zajedno pominju u tzv. švajcarskoj optužnici, po kojoj je grupi italijanskih i švajcarskih državljana suđeno za pranje novca zarađenog u duvanskom švercu preko Crne Gore.
Mila Đukanovića i Stanka Subotića veže prijateljstvo (potvrđeno od obojice) koje datira s početka prošle decenije, sumnje da su skupa učestvovali u nelegalnim duvanskim poslovima i finansijske transakcije. Prvo je, prema sopstvenom priznanju, Subotić Đukanoviću pozajmio 100 dolara. ,,Jednom smo bili u većem društvu i Đukanoviću je nedostajalo 100 dolara, koje sam mu posudio. Vidio sam ga nakon dva mjeseca na plaži, a on je kod svoje žene u torbi imao pripremljenu kovertu sa 100 dolara. Nijesam mogao vjerovati”. Potom je Đukanovićeva Prva banka Subotiću pozajmila dvadesetak miliona koji su mu nedostajali za neki poslovni poduhvat. Tu je malo zapelo sa vraćanjem ali su računi nedavno poravnati.
Bankarski poslovi su ono što, za sada, povezuje braću Đukanović sa Darkom Šarićem. Milo i Darko su podizali kredite iz iste (Hipo alpe adria) banke. Istovremeno, Acova i Milova banka je – i pored zabrane Centralne banke – kreditirala preduzeće u Šarićevom vlasništvu. Zajedničko je i to što je svaki od ovih poslova imao neku proceduralnu manu. Subotić kaže da Šarića poznaje površno, i tek godinu –dvije, nakon što ih je upoznao sin Miroslava Miškovića. Srpski mediji, pozivajući se na izvore iz policije, tvrde da su njihove veze mnogo jače i – nezakonite. Navodno je Šarić koristio Subotićeve kanale za pranje novca, dok je Cane od njega dobijao gotovinu koja mu je bila potrebna kako zainteresovanim istražiteljima iz Srbije i Italije ne bi otkrio svoje tajne of šor račune.
Javnosti, za sada, nijesu poznate eventualne veze između Mićunovića i Šarića. Direktor Uprave policije Veselin Veljović tvrdio je da ,,Branislav Mićunović nema nikakve povezanosti sa Šarićem ili sa konkretnom akcijom Balkanski ratnik”. Nedugo zatim, iz Italije je stigla obavijest da je Mićunovićev rođak iz Beograda jedan od osumnjičenih u operaciji “šah mat”, kojom je razbijen jedan od krakova Šarićevog narko kartela. Dušan Mićunović je nedavno uhapšen u Budvi, gdje se sklonio nakon raspisivanja potjernice.
Šta ako se ispostavi da su i ostale zvanične istine o aktivnostima organizovanog kriminala u Crnoj Gori jednako (ne)tačne? Da li će to biti dokaz za tvrdnje dvojice opozicionih lidera, ili samo potvrda nesposobnosti države da se uhvati ukoštac sa problemima korupcije i kriminala.
